UVJERILI SU NAS

136

Uvjerili su nas da je luksuz izaći bar jednom mjesečno s obitelji na ručak. Uvjerili su nas da je normalno trpiti, nemati, posuđivati, biti kronično željan svega. Uvjerili su nas da je luksuz otići s obitelji na ljetovanje, i to na rate. Uvjerili su nas da je razbacivanje imati više od dva para cipela, a da je normalno birati kome će se u obitelji koje jeseni kupiti nove.
Postali smo nacija debela od kruha, jer za meso para nema. Postali smo zemlja isfrustriranih roditelja jer djeci ne možemo da priuštimo stoti dio normalnih stvari koje bismo željeli. Postali smo zemlja posvađanih supružnika, jer smo stalno pod stresom, stalno nervozni, kronično nesretni. Postali smo gubitnici, a nije nam jasno zašto. Pošteno smo završili škole, pošteno radimo svoj posao, ali ova država nije zadovoljna – cijedi nas dok ne pocrkamo i uvjerava nas da tako mora. Da tako treba. Da je to savršeno normalno. Sahranili bi nas najradije, ali ne mogu dok plaćamo poreze i doprinose. Umjesto da urlamo “Hoćemo bolje!”, mi šapućemo da može i gore. Nema težnje ka sretnijem životu, već samo straha od veće nesreće.

Sramno nazivaju minimalcem najnižu plaću u ovom dijelu svijeta, s kojom se ni minimalni troškovi ne mogu pokriti. Dvoje roditelja na minimalcu, sa dvoje djece u kući, za kupovinu zimske jakne se spremaju onako kako je normalno spremati se za kupovinu novog auta. Naši radnici su najobespravljeniji u Europi. Nemaju para da se liječe, da poprave zube, da zakrpe cipele. Štede na grijanju, krpe jednu rupu dok se druga otvara, duguju za struju, za vodu, dolaze im ovrhovoditelji, strahuju da će ostati i bez to malo sirotinje koju su stekli. A onda obolijevaju, pa i bolesni rade, jer je luksuz otići na bolovanje. Za to vrijeme se cijena rada podiže za pola kune. Uvjerili su nas da je i to normalno i da tako treba biti.

Ponizili su nam roditelje u starosti, natjerali ih da kopaju po kontejnerima, umjesto da nakon 40 godina rada biraju banje u kojima će malo ojačati, smanjiti bolove, poboljšati zdravlje. Umjesto da se igraju sa unučićima, gledaju ih preko Skajpa, jer je iz ove zemlje pobjegao svatko ko je mogao.

Djeca nam odrastaju u uvjerenju da je normalno ovako živjeti, jer za drugačije ne znaju. Za razliku od obitelji u normalnim zemljama, kod nas ne možete da isplanirate da sa djecom za praznike negdje otputujete, da vam djeca upoznaju i drugačije kulture, obiđu znamenitosti iz udžbenika.

pozitivanstav.com

Komentari


TAG


Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *