Centar za socijalnu skrb Dubrovnik prije nekih dva mjeseca oduzeo je skrbništvo nevjenčanom paru iz Dubrovnika i odveo ih u Dječji dom Maestral u Splitu. Ogorčeni i tužni roditelji obratili su nam se u nadi za pomoć. Naime, kako kažu, Rješenje Centra nisu dobili. Kažu kako im nisu smjeli uzeti djecu, o kojoj su se, kako tvrde dobro brinuli. Prije nekoliko dana održalo se sudsko ročište, na kojem je rečeno kako majka, Božena Labaš nema kompetenciju da bude majka, iako to želi, a da otac, Rasim Markišić boluje od narcističkog poremećaja ličnosti. Predlaže se da djeca od 5 i 4 godine i najmlađa beba od 15 mjeseci budu zbrinuta u udomiteljske obitelji. Roditelji kažu kako to jednostavno – ne dolazi u obzir.

– Mi želimo da se djeca vrate doma, poslušali smo sve savjete Centra. Našli smo odgovarajući stan u Župi dubrovačkoj, što se tiče financija, dosta dobro stojimo, počinje priču Rasim Markišić.

Njegova nevjenčana supruga je na porodiljnom dopustu do treće godine života najmlađeg djeteta. Prima 1200 porodiljnog, a s dječjim doplatkom primi oko 3700 kuna mjesečno.

– Zaradim i novce privatno, skupljam i boce. Nažalost, s tim novcima od skupljenih boca kupujem gorivo kako bi mogli ići vidjeti djecu svaki tjedan u Split. Ako su nam već digli djecu, dok ne riješimo te neke stvari i ne stanemo na noge, onda bi više voljeli da su tu u Domu Maslina, međutim, rečeno nam je kako nema mjesta i kako ne primaju djecu mlađu od tri godine. Kazali su nam na Centru kako je ovo privremena mjera, međutim na sudskom ročištu spominju udomiteljsku obitelj, što znači da se ne radi o privremenoj mjeri! To je jedna obična laž.

Djevojčica od nepunih pet godina, već je godinu dana svog života proboravila u domu za nezbrinutu djecu. 

– Malena je oduzeta jer nije mogla živjeti sama s majkom i njezinim roditeljima, nad kojima se vrši nadzor Centra već dvadeset godina. Ona nije moje dijete, ali sam je prihvatio kao da jest, dodaje Rasim, koji je od svoje životne družbenice stariji gotovo četrdeset godina.

Markišić priča kako je s Boženom počeo živjeti na Kantafigu, gdje je bio smješten i tada je Centar vratio djevojčicu majci. 

Centar je cijelo vrijeme nadzirao ovu obitelj i na kraju se odlučio na oduzimanje djece, zbog neispunjenja uvjeta koje su od njih tražili, a to su adekvatan smještaj i posao.

– Dugo smo tražili stan, znate kako je kada spomenete troje djece, nitko vas ne želi primiti. Gospođa u Župi nas je stvarno prihvatila i svaka joj čast na tome. Gledajući sve ove sudske rasprave, meni se čini da nije u pitanju ni stan ni posao, nego neke druge stvari. To su sve bolesnici, ima tu ljubomore i zavisti, svega tu ima, takav je ovo grad. U ovome gradu ljudi se hrane tuđim jadima i tuđim problemima. Što se djece tiče, ništa njima nikada nije falilo. Na Kantafigu je bilo svega, ima tu svakakvih susjeda, pijančina, problema..Tamo su bacili susjedi Boženu na pod, čupali je za kosu, cipelario je dječak..Svašta se tamo događalo. Nitko nije Boženu odveo na liječnički pregled, držali su nas satima i ispitivali. Jednom su me zbog svađe sa susjedima priveli pa mi je tamo jedan policijski djelatnik rekao kako će izgasiti kamere, ući unutra i isprebijati me. Rekao sam mu: Samo dođi…Razgovarao sam s načelnikom policije i ukazao mu na ponašanje njegovih djelatnika, međutim, nitko ništa nije poduzeo, priča Markišić.

Boženu je udario motor, pa je ovaj par od odštete kupio polovan automobil.

– Da mogu ljude dovesti na sud, ja bih doveo nebrojeni broj da svjedoče da nas dvoje brinemo o djeci. Ravnateljica dubrovačkih dječjih vrtića, gospođa Boja Mustać zvala je ravnateljicu Centra za socijalnu skrb u Dubrovniku u dva navrata i kazala kako su djeca sasvim u redu, dodao je njezin suprug.

Pitali smo Boženu što misli o izjavama koje dolaze s Centra, kako joj nedostaje kompetencije da bude majka.

– Sposobna sam biti majka i želim svoju djecu nazad! Ne želim da idu u udomiteljsku obitelj dok sam ja živa, kategorično tvrdi dvadesetčetvorogodišnja Božena Labaš.

Božena je kao djevojčica i sama provela neko vrijeme u Domu Maslina. 

– To pamtim kao loše iskustvo. Ne sjećam se ničega dobrog iz tog vremena i ne želim da na taj način odrastaju i moja djeca. Nema šanse…

U zapisniku sa suda navodi se kako ovaj par nema pomoć ni šire obitelji.

– To su sve gluposti, danas svatko ima svoje probleme, malo tko vodi računa o drugome. Ljudi su zaokupljeni svojim problemima. Moja je majka umrla prije nekoliko dana, njezina kao da i jest..Dundo i tetka imaju i svoju djecu. Prema tome, ne tražimo od nikoga pomoć, mi možemo sami brinuti o njima. Uvijek mogu zaraditi sa strane, uostalom imam jedan krasan hobi, popravljam bicikle i tu se može dobro zaraditi. 

Svakog četvrtka i petka idu vidjeti djecu, ali su posjete, kako kažu, zbog koronavirusa reducirane.

– Ako sam zdrav, u čemu je razlika jesam li s djecom tri sata ili pola sata? U tih pola ure ne smijemo ih ni izvesti iz dvorišta, drugim roditeljima je to dozvoljeno. Iskoristimo svaki trenutak, igramo se s njima. Ne znamo zašto nam ih ne daju duže i da izađemo vanka, pa nećemo ih kidnapirati! Pa donirao sam tome domu, jer je u obnovi 600 kuna iz svog špaga!, ljuti se Markišić.

Roditelji kažu kako ih djeca s veseljem dočekuju, trče prema njima u zagrljaj. Donesu im slatkiše, igračke. 

– Napravili smo sve, preselili, maknuli od susjeda koji su nas maltretirali. Naći ću i posao, ako je to uvjet. Ipak, mislim da nam ni tada neće vratiti djecu. Oni dobijaju od države po 10 000 kuna po glavi kad su u domu. Na mojoj se djeci zarađuju novci! Zarađuje se na jadnoj siročadi, ne mogu to probaviti nikako. Kakva je ovo država? Ne vidim smisla ovome, da plaćam stan u Župi, a da su djeca u domu. Sredit ću ponovo stan u kojem sam živio na Kantafigu, koji je od Hrvatskih cesta. Zašto da plaćam stan i režije?, pita se Rasim Markišić.

Između ostalog na sudskom se ročištu spominjalo i kako se na najstariju djevojčicu ne gleda isto kao i drugo dvoje djece jer nije Rasimova kćer.

– Ponašamo se prema njoj jednako kao i prema drugoj djeci! Nikad nisam pravio razliku! Nama se nikakav papir nije pokazao kad su nam išli uzeti djecu, kazali su da to ne moraju! Socijalna radnica ima pik na mene već dvadeset godina, ali nažalost djeca ispaštaju. Na djeci se sve slomilo. To je hladna žena koja nema osjećaja ni za koga.

Božena kaže kako joj pomognu iz Crvenog križa, s pelenama i hranom.

– Pomoć smo dobili prije par godina i od Facebook grupe Pomoć za Dubrovčane, koje vodi gđa Vesna Tadić. Svega smo dobili, svaka im čast. 

Rasim se sjeća dana kada su odveli djecu i kaže da je vozio za vozilom u kojem su odvodili njihovu djecu.

– Tužit ću Centar za socijalnu skrb. Ako nam je obećano da se radi o privremenoj mjeri, zašto sada govore o udomiteljskoj obitelji? Ne želim nikakvu pomoć, ni jednokratnu od njih poglavito nakon ovakvog bestijalnog odvođenja. Nikakve papire nam nisu dali na uvid, pa ipak su to naša djeca…

Povodom ovih izjava kontaktirali smo ravnateljicu Dječjih vrtića Dubrovnik, Boju Mustać, koja je potvrdila priču ovih roditelja.

– Odgojitelji nisu zapazili znakove zanemarivanja ili zlostavljanja na curicama koje su bile upisane u vrtić.

Kontaktirali smo i Centar za socijalnu skrb Dubrovnik, međutim primili smo ovakav odgovor:

Poštujuči pozitivne propise RH, te uzimajući u obzir Opću uredbu o zaštiti osobnih podataka, nismo u mogućnosti davati informacije vezane uz postupanja Centra za socijalnu skrb Dubrovnik u konkretnom slučaju, radi zaštite privatnosti i interesa obitelji, a naročito radi zaštite prava i dobrobiti malodobne djece.

U našoj fotogaleriji možete vidjeti u kakvim uvjetima živi nevjenčani par Labaš-Markišić. Ovaj su uvjet ispunili, kažu da će ako treba naći i posao. Hoće li se privremena mjera kako je Centar rekao i održati, pa će im nakon ispunjenja svih traženih uvjeta vratiti djecu, ostaje nam za vidjeti.