PREKO FUNJESTRE by Ivana Žuvela Kalina: Bilo je to nevinije vrijeme od ovoga danas

25 Lipanj 2020

 

Pričala tako s prijateljicom i sestrom o onim vremenima nekad. Rođena sam blaženih sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Pa smo se tako sjetile crnobijelog televizijskog ekrana i  televizije koja se trebala zagrijat kako bi alavija radila. Ako ne radi kako treba i slika šeta, udariš je onako pošteno - i proradi. Ako je vlaga, pucketala bi, pa je djecu bilo strah da ne eksplodira. Ako udaranje po televiziji nije upalilo, onda bi se neko muško poslalo na krov da namjesti antenu. Onda bi se u kući derali: valjaaaa ili ne valjaaaaaa. Uvijek sam umirala od straha da netko ne sleti s tog krova.

Telefon nam je zadavao puno muka. Ono kad imaš 15-16, pa drobiš s prijateljicama na telefon, pa govoriš kako si Ga viđela sinoć na Stradunu, naslonjenog na neki izlog, a sluša te baba, mama, tata, tetka, susjed i mačak. Pa su nekima užali zaključat telefone zbog nabijanja računa, pa su tipkale brojeve bolje od najboljih telegrafista. Dodijelili bi nam tako dvojne telefone, pa su dvije familje imale istu liniju. Ako su govorili oni, nisi mogao ti. Ili upadneš nekome u vezu pa na kraju komentiraš, a ove što laju dobiju slom živaca svjesne kako si im slušala cijeli razgovor. Telefonski imenik nam je bio glavna zabava. Nađi neko smiješno ime i prezime, pa ga zovi, pa ti taj otamo skalava sve svece i bogove...

Pitala sam sestru jesmo li mi uopće imali mikser. Kaže da jesmo. Zašto smo onda ručno, dok nam ruke ne otpadnu batile jaje u kikari s cukarom? Ona pretpostavlja kako nam jednostavno nisu davali da se služimo uređajima koji nam olakšavaju život. Natjecale bi se čije će jaje prije pobijelit. Pa kad danas čitam "ne bih nikad stavila živo jaje u kolač", pitam se kako smo mi preživjeli sve te godine.

Moja je baba bila organizirana na način da se svaki dan znalo što se činilo. Nije imala aplikacije ni Pinterest ideje "Kako organizirati svoj dom"- Ponedjeljkom se prala roba, utorkom usisavalo, srijedom krpilo, četvrtkom utijavalo, petkom brisala prašina i prali prozori, subotom se čistila cijela kuća. Zamislila sam da mene netko danas nazove na telefon i reče amo na kafu, a ja odgovaram: Ne mogu, krpim. Mislim da baba dođe ovih dana u mene doma, da bi me zatukla batom od mesa, kad bi viđela koliko sam neorganizirana i kakva mi je kuća. Ako se nešto raspara, bacim.

Puce je imala u limenoj kutiji od keksa u svim kolurima i veličinama. Kad bi nešto postalo nenosivo ili bi mi prerasle, skidale su se puce i spremale u tu kutiju. Doma nemam ni iglice, ni puce ni konca. Muž mi je rekao da sam vjerojatno umislila da sam Trnoružica, pa ako se slučajno ubodem, spavat ću jedno sto godina.

Na zidu su se ponosno kočoperili gobleni. Što veći i kompliciraniji, bio je na vidljivijem mjestu. I meni su kao maloj dali goblen, sjećam se nekog laneta i neke trave. Godinama sam ga izrađivala i nisam finula.

Što se tiče kuhanja i obroka općenito..Nije bilo pitanja: Što bi vi danas djeco jeli? Jeo si što je bilo spravljeno, a otprilike se vazda kuhalo isto. Ako je bila neđeljom pečena kokoš i patate, prilog su bile biži, ako se kuhalo lešo meso, jela se juha, a uz meso salsa od pomadora i pire. Nije bilo izmišljanja ni kompliciranja. Danas čitaš ričete: pjenica od avokada, pa te traži sastojke koje ima za kupit samo u nekoj dobro opskrbljenoj butizi na primjer u Austriji. Kolači, vazda jedni te isti. Štručice od oraha, orahnjača, palačinke s marmeladom, kuglof i zaveži ga tu. 

Sjećam se ormara i vonja lavande. Lincuni složeni jedan na drugi ko po špagu. Ne znam ih tako složit brate mili, nisam stroj. Da neka od tih žena koje su štirkale, utijavale i slagale vide moj ormar, dobile bi garant moždani udar od nerava. Utijavale su se i kuhinjske krpe, gaćice i bječve. Kad smo već kod bječava, vazda su bile u paru. Nevjerojatno, ali istinito. Nikad se druga tražila nije.

Knjige su se popeljivale u ukrasni papir, na metre. Kad bi baba to pritisla palcem nije ti trebo selotejp. A kad bi viđela uši na knjigama ili zadaćama, čulo je se do Ploča. Ne smiješ bit nešesna, što će netko promislit ako slučajno slučajno imaš uši na zadaćama. Moj sin ne zna ni đe mu je zadaća, za usporedbu. Da je vidim i sa sva četiri uha, bila bi preponosna na njega.

Nismo imali puno, ali smo imali sve. Sjećam se tog nevinog vremena, onog kad je milje stajalo na televiziji, a porculanski se kučak nije smio pomaknut ni milimetra. Sjećam se mirisa prikala na Badnjak, sjećam se ljudi koje sam poznavala, sjećam se doba kad si svakoga na ulici znao i svakome viko: "Adio i kenova". Danas nema te nevinosti, danas je stiglo neko loše i instant vrijeme. Vrijeme playstationa, tableta, laptopa i smart telefona. Možda je danas sve oko nas smart, ali para mi se kako mi više nismo.

 

Dubrovnikinsider.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda Dubrovnikinsider.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Više o tome možete pročitati u pravilima korištenja Više detalja…