INTERVJU/ Hajdar Dodaj, čovjek koji je preživio Ovčaru i srpske logore

18 Studeni 2020

Čim čujemo riječ Vukovar, emocije su pomiješane. Javi se u nama tuga, bol, ali i nacionalni naboj. Vukovar, grad heroja, Vukovar grad mnogih neispričanih priča.

Podsjetimo, iz vukovarske bolnice civili, ranitelji i ranjenici odvedeni su na poljoprivredno dobro Ovčara, gdje je 276 osoba ubijeno. Većina posmrtnih ostataka od 200 tijela nađena su, a za 76 osoba još uvijek se traga.

Bjelovarčanin Hajdar Dodaj je te, 1991.bio ročni vojnik u JNA i imao svega 19 godina.  Rođen u Novom selu kod Đakovice na Kosovu, kao malo dijete s obitelji stiže u Bjelovar, gdje je završio osnovnu i srednju školu.

-  Odmah poslije vojne zakletve smo moj prijatelj Lorenz i ja odlučili bježati iz JNA. On je imao strica u Zemunu i bježali smo k njemu, računali smo da nas on prebaci u Bosnu, da lakše dođemo do Hrvatske. Međutim, kondukter je primijetio da nismo rezervisti, čim je vlak stao, otrčao je u miliciju i prijavio nas. Vratili su nas nazad i dobili smo 60 dana vojničkog pritvora i 21 dan produženje odsluženja vojničkog roka. Kapetan nam je, koji je bio Mađar porijeklom, rekao kako će nam dati još jednu šansu i poslao nas je u rujnu u Vukovar. Mi smo znali i vidjeli da to što oni pričaju nije istina. U Mitrovici su nam rekli kako u Vukovaru ima 20 000 ustaša, plaćenika, kako nemaju oni ništa protiv hrvatskog naroda, ali da moramo srediti ustaše. Moj prijatelj je bio iz Marinaca  i sticajem nevjerojatne okolnosti, on uzme dvogled, pogleda na drugu stranu i ugleda svog strica! Stric mu je bio u ZNG-u...Došao je do mene i rekao: „Znaš li ti što sam ja vidio na drugoj strani?!“ Nas nekoliko iz Hrvatske je stalno bilo zajedno, bio je tu i jedan Splićanin, jedan momak iz Livna...nismo mogli svakome ni vjerovati. Uglavnom, rekao sam momku iz Marinaca: „Ti poznaš taj teren, čovječe, ajmo bježat odavde“. Nas petorica smo u po bijela dana uzeli ruksake, naoružanje, svu moguću municiju i krenuli. Bila je tu nekontrolirana zona..jedan nas je pitao kud idemo, nešto smo spetljali kako idemo tu, po donji veš. Kad smo stigli do prve kuće, čovjek koji je tu živio premro je od straha ugledavši vojsku. Počeo govoriti odmah kako on nema veze s gardom, a iza je, kasnije smo saznali, bio njegov brat, koji nas je držao na nišanu...U razgovoru smo saznali kako je čovjek iz Đakovice, gdje sam ja rođen! Pitao me onako sa sumnjom, koje selo, rekao sam mu Novo selo, bilo mu je odmah lakše, jer tamo nema niti jednog jedinog Srbina. Pitao me iz koje si kuće, pa smo shvatili da je njegova sestrična udata za mog bratića. Nevjerojatne slučajnosti....Pitali smo da nas prebace do ZNG-ovaca, javili su im da ne pucaju po nama, da smo prebjegli. Rekli su nam idite kroz 31.red kukuruza, sve je ostalo bilo minirano.....

Kad ste stigli u Vukovar, privela vas je hrvatska policija.

-  Držali su nas sedam dana zbog provjere. Nismo mi bili klasično zatvoreni, ali morali su nas provjeriti, da nismo neka ubačena grupa..Bili smo s policijom, što su jeli oni, jeli smo i mi. A onda, nakon provjere rekli su nam da možemo ići svojim kućama. Rekli smo, mi želimo braniti Vukovar. I ostali smo, do zadnjeg dana. Završilo je da je Gabriel  ostao bez noge, Lorenz bez pete, Zlatko i ja u zatvoru...

Vukovar je pao, ti si bio u bolnici.

- Iz Vukovara nisi više mogao ni izaći niti je itko mogao ući. U bolnici smo nekako tražili spas. 20.studenog su nas izveli iz bolnice. Šljivančanin je stajao ispred bolnice, nikoga nije puštao, ni humanitarce, ni Crveni križ, nitko nije mogao prići. Beogradskoj gardi je naredio da naprave brzo pretres. Pljačkali su nas, a ja sam imao sat koji je vrijedio nekih 20 kuna, prijatelj mi ga je kupio kad sam išao u JNA. I to su mi uzeli...Ljudima su uzimali zlatninu, sve što su imali,skidali su im jakne. Jednom Varaždincu su našli i oduzeli mali nožić pa su vikali da je s tim htio klat vukovarske Srbe. Potrpali su nas u autobuse. Do mene je sjedao Ivica Horvat, policajac iz Vinkovaca. Tu scenu neću zaboraviti nikada, dok sam živ. U autobusu ročni vojnik, puška uperena prema nama, morali smo imati glave spuštene prema dole, nisi smio podići glavu..Kad smo došli do vojarne, ulazili su u autobuse, prozivali neka imena, iz svakog autobusa bi izašla trojica, četvorica. Mi smo gledali kako ih udaraju kundacima, nogama, rukama. Zadržali smo se tu nekih sat, sat i pol. Uzeli su one držalice, krampe i krenuli smo prema Ovčari.

Što si mislio u tom trenutku? Što čovjeku uopće prolazi kroz glavu u takvoj situaciji?

- To sam htio reći, kako neću nikad zaboraviti...Ivica Horvat tada vadi fotografiju svoje obitelji, bio je otac troje djece. Bio je čovjek koji je imao tad nekih četrdesetak godina, pokazuje mi tu sliku i kaže: „Gledaj mali, nikad ti više ja neću vidjeti moju ženu i djecu.“ Rekao sam mu: „Ma mi ćemo ići za Zagreb..što ti je..“ Odmahnuo je glavom i odgovorio mi kako nikada više Zagreb nećemo vidjeti. Ivica je ubijen na Ovčari.

Stigli ste na Ovčaru i izlazili ste iz autobusa.

- Oni su napravili špalir na samom izlasku iz autobusa. Kako izađeš, oni te stanu mlatiti, to je bila katastrofa. Oni su po autobusima pitali ima li koji Albanac, kad su to pitali u autobusu u kojem sam bio, išao sam se dići i javiti. Ne bi oni mene po izgovoru ili bilo čemu drugome prepoznali, mogao sam reći i krivo ime i prezime, ali znali su svi u policiji kako se zovem, tko sam i što sam..međutim Ivica me zaustavio i rekao mi da se ne dižem. Petar Kuščević,Splićo koji je sa mnom pobjegao iz JNA je prvi od nas izašao iz autobusa. Sreća je Božja što je Horvat rekao više puta: „Mali, ne diži se“ i što je Kuščević prvi izašao iz autobusa. Jer ono što je uslijedilo, spasilo mi je život.

Da si ustao i rekao da si porijeklom Albanac, danas ne bi bio živ.

-  Ne bi sigurno. Petra Kuščevića je četnik udario držalicom po glavi, on je pao na pod i počeo govoriti: „Nemojte mene, ja sam vojnik JNA, mene su ustaše zarobile.“ Onda su ga ispitivali koja jedinica, sve detalje, on je sve rekao, nije mi jasno ni danas kako se svega sjetio u tom trenutku. Pokazao je na mene i još dvojicu, Hrkića i Zlogleđu i izveli su nas iz autobusa. Prišao mi je četnik i rekao mi da dobro zapamtim ovaj dan, dan kad sam se ponovo rodio. Odvojili su nas sa strane, prišao nam je neki pukovnik JNA i pitao nas pojedinačno odakle smo. Mi smo svi redom rekli kako smo Hrvati, pa nas je pitao kako to da među nama nema nijedan Srbin. Odgovorili smo mu da smo se tako u vojsci družili..Gledali smo kako tuku ljude, muče ih, to je bilo nešto neopisivo teško za vidjeti. Tada je stigao Radić, otvorio hangar, a u tom trenutku je jedan Srbin bio unutra, tukli su ga gotovo do smrti, kao izdajicu je li..I jedan iz Teritorijalne obrane, četnik rekao je pukovniku kako je taj čovjek Srbin, kako je dobar čovjek, kako ne bi mrava zgazio i onda su ga izveli. Mislim da je živ i dan danas.

Onda su vas prebacili za Negoslavce.

- Odveli su nas tamo, to je bilo nešto strašno. Katastrofa. Prvo su doveli nas četvoricu, onda su i ostali pristizali. Pitaj Boga odakle su ljude dovodili. Na podu je ležao jedan Varaždinac, teško ranjen, na nosilima, oko zamotano, sav u zavojima, granata ga je pogodila. Ulazili su četnici, kao gledati ustaše, bili smo svezani, jedan je tukao tog Varaždinca nožem onim na automatskoj pušci sve dok taj nož nije pukao. Odveli su ga Bog zna gdje, ni danas se ne znaju njegovi posmrtni ostaci. Sreo sam prije nekih dva mjeseca njegovu kćer, rekla je da je imala razne informacije o ocu, da je umro u bolnici u Srijemskim Kraljevcima...Rekao sam gospođo, nitko iz tog podruma nije izašao živ osim nas četvorice. Bilo nas je dvadesetak, možda i više..nas je čuvala redovna vojska, nama nitko ne može reći da sve to nije bilo isplanirano. Jedan dan stigao je vojnik iz Niša i čuli smo kako govori kako su na Ovčari pobili 600 ustaša. Tu u tim podrumima smo bili tri dana, ispitavala nas njihova Državna bezbednost ili kako god se to zvalo. Pitaju te koliko je taj i taj ubio njihovih vojnika, onda te pitaju jesi li klao srpsku djecu i te stvari..Mi smo se držali teze da smo zarobljeni, ne bi li nas pustili i prestali s maltretiranjem. Potom su nas prebacili u Topčider, gdje su ova dvojica naših izjavila da smo Zlatko i ja dezerteri iz JNA. Zašto su to napravili, ne znam, vjerojatno da spase sebe..

Zlatko Zlogleđa i ti ste prebačeni u Vojno istražni zatvor u Beogradu.

-  Tako je, a njih dvojica, Kuščević i Hrkić vraćeni su u JNA, na odsluženje vojnog roka i potom pušteni doma. Zlatko je ostao u zatvoru 6 mjeseci, a ja dvije godine, 7 mjeseci u Beogradu i 17 mjeseci u Valjevu. Osuđen sam za dezerterstvo iz JNA, krađu oružja, oružanu pobunu i rušenje Ustava SFRJ. Preko 200 Hrvata je osuđeno, neki su završili u Nišu, neki su poslani za Valjevo. Ne znam je li bilo na meni rebra koje nije bilo polomljeno. Stigli su u zatvor i neki momci iz Nuštra, HOS-ovci, izašli u razmjeni Svi za sve. Nakon te razmjene svi su se vratili doma, ostali smo samo Boro Jelić, jedan momak iz Mostara i ja. Mene nisu htjeli pustiti, a da me nije međunarodni Crveni križ zapisao, ne bi me bilo među živima. Sve su ih bili popisali koji smo bili u zatvorima, osim mene. Dinko Vučičević iz Županje, je bio tamo, to je ona grupa što je trebala dignut u zrak vojnu kompoziciju u Brčkom pa su ih pohvatali u Orašju. Rekao mi je kad njega budu popisivali da će popisati i mene, da se ne brinem. On im je rekao da postojim i ja i pitali su me iz Crvenog križa imam li kakvu poruku poslati kući. Od pada Vukovara sedam mjeseci moji nisu znali ništa o meni.

Osuđen si na pet godina. Ipak, 1993.izlaziš iz zatvora.

- Zamisli, sjedimo mi u tom zatvoru i gledamo te njihove vijesti. Inače u blagovaonici, svi zatvorenici tamo, a mi moramo stati u nekom ćošku, ono, ne smijemo među ljude. I ugledam ja na televiziji kad piše Hajdar (Đorđ) Dodaj,  djelomično se oslobađa kazne u trajanju...gledam svoje ime na televiziji kako me Milan Panić pomilovao. Ujutro sam čekao te njihove novine da netko donese..gledam moje ime. Mislim se, Bože nisam krivo shvatio, vidio...Tražili su automatsko izlaženje iz zatvora, ali ja imam novi problem-nemam kud, nemam papira nikakvih. Ne mogu doma, ne mogu u Hrvatsku. Oni mi dali potvrdu i rekli kako mogu šetati po cijeloj Srbiji, mislim se ma koja Srbija...Pitali me tada imam li ja kakvu rodbinu tu, rekao sam da imam u Đakovici, na Kosovu. I oni su nazvali njihov fiksni broj, ali čim oni okrenu njihov broj i progovore srpski, ovi tamo poklope slušalicu. Koliko god je on puta zvao, oni su poklapali na prvu srpsku riječ (smijeh). I taj nekakav odgajatelj u zatvoru, zvao se tamo naravno vaspitač, on je bio dužan zvat, ali kako oni nisu htjeli razgovarati s njim, dao mi je slušalicu. Rekao sam im da dođu po mene..Javite mom bratu. Nisam imao putovnicu, kad sam odlazio u vojsku bila je Jugoslavija, sad je Hrvatska. Prvo sam u Đakovici prespavao noć, odma drugo jutro su me prebacivali na crno preko granice, poljima pješke...ma kad sam prešao u Makedoniju, pao mi je kamen sa srca. Ujak mi je tada došao na granicu i prebacio sam se, brat mi je izvadio putovnicu, molio je tamo u Ministarstvu da mi izvade papire, opisao kakva je situacija. Pitali su ga kad kreće avion za Skopje, išao je u pet ujutro. U dva ujutro prije leta bila je gotova moja putovnica u Bjelovaru i moj ju je brat preuzeo. Tražili su čim dođem u Hrvatsku da dođem na razgovor. Jednom sam išao na razgovor i sa Jarnjakom, rekao sam im da imaju Jelića u zatvoru u Valjevu i ovog momka iz Hercegovine. Nakon dva i po mjeseca vidim njihove slike, vraćeni su za Hrvatsku.

Svjedočio si na sudovima protiv agresora.

- Jesam, dva puta sam bio u Haagu. Svjedočio sam prvi put protiv Slavka Dokmanovića, tadašnjeg gradonačelnika Vukovara. Drugi put sam svjedčio protiv Šljivančanina, Mrkšića i Radića. Dva puta sam išao u Beograd kao svjedok. Bilo je suđenje zločincima s Ovčare, onima koji su tukli i ubijali, strijeljali ljude..Onaj isti zatvor u kojem sam bio zatvoren, sada je sud za ratne zločine. Bio sam u ćeliji 101, tu sam ležao na tankom madracu, na podu. U toj prostoriji se sada sudilo njima. Ono gledaš fotelje, pitaju te hoćeš li kafu popit, sok. Isti odvjetnici koji su nas zastupali 91, jedan je ostao braniti nas, a drugi je branio zločince ovaj put. Zamisli sad paradoksa..predstavnik suda kaže imate zakletvu na ćirilici i latinici..Ja gledam, okrećem, pitaju me što mi nije jasno, kažem kako nema na latinici. Znam ja i ćirilicu, učio sam u školi, ali neću iz principa čitati to..Na kraju je on čitao..Njihove majke i žene sjede u loži i komentiraju kako to ne znam čitati ćirilicu. Pitaju mene na sudu, kao prema njihovim informacijama, vi ste 91 ovdje osuđeni. Rekao sam da, nekada su me tu sudili i dobio sam pet godina zatvora. Danas me vi zovete u istom tom sudu da svjedočim, tko je ovdje lud?! Klimao je glavom i on...Onda me krenuli i zločinci sami ispitivati..pitaju me je li mi poznato da su se gardisti međusobno ubijali. Vadili su se na to da je JNA kriva, a ne oni. Rekao sam im: „Vi ste bili egzekutori, vi ste ubijali ljude. JNA nas je zarobila i predala vama, zločine ste radili i vi i oni, a da je JNA htjela spriječiti zločine, bila bi to učinila.“ 

Bilo ih je 16 na suđenju, ali nitko nije osuđen. Nitko još nije odgovarao za zločine na Ovčari. 

- Pa jedan je javno pokazivao pištolj i govorio koliko je ljudi tamo pobio i nikome ništa. Umro je prirodnom smrću. Na jednoj od projekcija ovog filma, jedan čovjek nam prilazi i kaže nam: „A što da ja radim, svaki dan prolazim kraj čovjeka koji mi je silovao ženu. On nam se smije u facu.“ Pa oni su živjeli u tom Vukovaru, bili susjedi, kumovi jedni drugima, ubijali su ljude koje su poznavali, djecu, silovali žene...Onaj dan kad je Vukovar pao, srpski su se doktori odvojili i pustili Mitra Mirića da im pjeva. Sutra da je rat, opet bi isto, potpuno isto bilo..opet bi radili iste stvari.

Danas imaš ženu i troje djece. Pričaš li im što ti se sve događalo tijekom Domovinskog rata?

- Imam curu od 25 godina, sina od 20 i malog od 8 godina. Znaju naravno da sam bio zarobljen i priču u globalu, ali ne znaju detalje, s time ih ne zamaram. Neke su stvari vidjeli na internetu, a nisu ih čuli od mene, kada sam svjedočio u Haagu.

Hajdar Dodaj, pristojan, drag,  izgledom miran čovjek s burom i ožiljcima u duši. Malobrojni svjedoci odlučili su promicati istinu zbog nepravde, ovoliko godina kasnije. Nitko nije odgovarao za do tada nezapamćeni masakr u novije doba u Europi. U Vukovaru se događao genocid, ubijani su ljudi, branitelji, civili, muškarci, žene i djeca, silovalo ih se i pljačkalo, samo zato jer su voljeli svoj dom. Jer su bili Hrvati. Nadamo se kako će uskoro Ovčara postati ispričana priča, kako će se za zločine odgovarati, kako će pasti i egzekutori i njihovi nalogodavci. Nadamo se kako će silovatelji otići iza rešetaka, kako će se pronaći tijela ubijenih branitelja i civila Vukovara, kako bi njihova duša napokon našla mir.

Dubrovnikinsider.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda Dubrovnikinsider.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Više o tome možete pročitati u pravilima korištenja Više detalja…