"Za vas je 5. kolovoza dan kad se nebo smračilo, za mene je Oluja značila kraj rata"

01 Kolovoz 2020
Autor :  

Status koji je na svom Facebook profilu napisala Sunčica Topić Goleš, podijeljen je 180 puta, a osvrnula se na izjavu Anje Šimprage iz SDSS-a u Hrvatskom saboru. Status prenosimo u cijelosti:

Od jutros svi mediji prenose kako kažu potresno svjedočanstvo Anje Šimprage i eto mene je stvarno potreslo.
Zašto? Pa evo zašto.

Poštovana gospođo Anja, 1991. godine moj mlađi brat imao je malo više od 5 godina kada smo pred divljačkim hordama bili protjerani iz naših domova. Nije zapamtio miris bakinog kruha ispod peke, već miris skloništa i strah zbog kojeg se bojao zaspati.
Njegove suze i suze djece iz Vukovara, Škabrnje i ostalih dijelova Hrvatske nisu izazivale samilost niti ljudskost u onima koji su nas napali i protjerali iz naših domova.
Ni suze majki koje oplakuju sinove i kćeri, ni suze djece koja više nikada neće moći zagrliti svog oca, ni krici mučenih u logorima, ni krici silovanih žena, ni onih ubijenih na Ovčari... 
Vidite gđo Anja mi smo bili prisiljeni napustiti naša ognjišta zbog suludih ideja onih istih likova zbog kojih ste i vi napustili vaša.
Samo smo mi to proživjeli puno prije vas.
I nama se nebo smračilo tog dana kada smo krenuli u neizvjesnost. 
I kao što se u vama probudi ta djevojčica od osam godina, svake godine u meni se probudi djevojka od 16 godina, kojoj su oteli mladost, koja je ostavila sve svoje stvari i sa ruksakom na leđima otišla u progonstvo na duge četiri godine. Djevojka koja je u te četiri godine izgubila puno prijatelja, mladića malo starijih od nje, koji su bili prisiljeni preko noći odrasti i kafiće i zabave zamijeniti puškama.
Djevojka kojoj su kada je tek napunila 18 godina ubili zaručnika.
Djevojka koja je svog oca rijetko viđala, jer umjesto izleta na koje nas je vodio prije rata, moj otac je morao ratovati.

U jednom dijelu slične su naše priče, zar ne?

Ali ipak, postoji ogromna razlika.
Za vas je 5. kolovoza dan kad se nebo smračilo. 
Za mene je VRO Oluja značila kraj rata, značila je da će se moja obitelj napokon vratiti svom domu, značila je da su oni dečki koji su preko noći odrasli i postali ratnici oslobodili moj Drniš, Knin i ostale dijelove moje jedine domovine. 
Za mene je to bila oluja koja je razvedrila i nebo i srce i dušu. Dan koji u meni izaziva ponos. 
Ali ne samo za mene, već za sve nas koji smo čekali s nestrpljenjem taj dan, a bilo nas je i Hrvata i Srba i katolika i pravoslavaca i muslimana. Svi smo mi tada čekali dan kada ćemo se moći vratiti svojim kućama, spaljenim i razrušenim, ali našim.
Mene su učili da ne mrzim nikoga, onima koji su nam nanijeli zlo sam davno oprostila, ne zato što su to zaslužili, nego zato što ne želim živjeti s mržnjom u srcu. Zato što vjerujem da ćemo jednom svi stati pred lice Božje i odgovarati za svoja djela i nedjela. Oprostila sam, ali ne mogu zaboraviti.
Za razliku od vas, kojima rat počinje 1995. godine, ja se jako dobro sjećam kada i kako je počeo Domovinski rat. Jako dobro se sjećam tko ga je izazvao. 
I voljela bih da slijedeći put za saborskom govornicom iskreno odgovorite od koga ste i zašto bježali?
Znate li kada i kako je počeo Domovinski rat?
Ako smo mi Hrvati bili zločinci, kako to da ste se uopće vratili i živite i dan danas među nama, i ne samo da živite, već sjedite u Hrvatskom saboru gdje slobodno i to na ekavici iznosite svoju tužnu priču? 
Znate li koliko je Srba branilo Hrvatsku i nije im padalo na pamet bježati iz svoje domovine?
Znate li koliko je godina imala najmlađa žrtva ubijena na Ovčari?
Znate li koliko djece je ubijeno tijekom Domovinskog rata, djece koja nikada neće dobiti priliku da ispričaju svoju priču, kao što ste vi danas ispričali svoju?

Dubrovnikinsider.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda Dubrovnikinsider.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Više o tome možete pročitati u pravilima korištenja Više detalja…