Ivana Žuvela Kalina

Ivana Žuvela Kalina

Pošalji e-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Prije 29 godina, na današnji dan, 18.studenog 1991. neprijatelj je pred vrtićem u Mokošici mučio i ubio hrvatskog branitelja Zdravka Gavrića. Danas su se pred njegovom spomen pločom u Mokošici položili vijenci i upalile svijeće.

Zdravko Gavrić rođen je u siječnju 1966. godine. U Domovinski rat se priključio 1. listopada 1991. Pokopan je na mjesnom groblju u Mokošici. Odlikovan je Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana te Spomenicom Domovinskog rata.

Čim čujemo riječ Vukovar, emocije su pomiješane. Javi se u nama tuga, bol, ali i nacionalni naboj. Vukovar, grad heroja, Vukovar grad mnogih neispričanih priča.

Podsjetimo, iz vukovarske bolnice civili, ranitelji i ranjenici odvedeni su na poljoprivredno dobro Ovčara, gdje je 276 osoba ubijeno. Većina posmrtnih ostataka od 200 tijela nađena su, a za 76 osoba još uvijek se traga.

Bjelovarčanin Hajdar Dodaj je te, 1991.bio ročni vojnik u JNA i imao svega 19 godina.  Rođen u Novom selu kod Đakovice na Kosovu, kao malo dijete s obitelji stiže u Bjelovar, gdje je završio osnovnu i srednju školu.

-  Odmah poslije vojne zakletve smo moj prijatelj Lorenz i ja odlučili bježati iz JNA. On je imao strica u Zemunu i bježali smo k njemu, računali smo da nas on prebaci u Bosnu, da lakše dođemo do Hrvatske. Međutim, kondukter je primijetio da nismo rezervisti, čim je vlak stao, otrčao je u miliciju i prijavio nas. Vratili su nas nazad i dobili smo 60 dana vojničkog pritvora i 21 dan produženje odsluženja vojničkog roka. Kapetan nam je, koji je bio Mađar porijeklom, rekao kako će nam dati još jednu šansu i poslao nas je u rujnu u Vukovar. Mi smo znali i vidjeli da to što oni pričaju nije istina. U Mitrovici su nam rekli kako u Vukovaru ima 20 000 ustaša, plaćenika, kako nemaju oni ništa protiv hrvatskog naroda, ali da moramo srediti ustaše. Moj prijatelj je bio iz Marinaca  i sticajem nevjerojatne okolnosti, on uzme dvogled, pogleda na drugu stranu i ugleda svog strica! Stric mu je bio u ZNG-u...Došao je do mene i rekao: „Znaš li ti što sam ja vidio na drugoj strani?!“ Nas nekoliko iz Hrvatske je stalno bilo zajedno, bio je tu i jedan Splićanin, jedan momak iz Livna...nismo mogli svakome ni vjerovati. Uglavnom, rekao sam momku iz Marinaca: „Ti poznaš taj teren, čovječe, ajmo bježat odavde“. Nas petorica smo u po bijela dana uzeli ruksake, naoružanje, svu moguću municiju i krenuli. Bila je tu nekontrolirana zona..jedan nas je pitao kud idemo, nešto smo spetljali kako idemo tu, po donji veš. Kad smo stigli do prve kuće, čovjek koji je tu živio premro je od straha ugledavši vojsku. Počeo govoriti odmah kako on nema veze s gardom, a iza je, kasnije smo saznali, bio njegov brat, koji nas je držao na nišanu...U razgovoru smo saznali kako je čovjek iz Đakovice, gdje sam ja rođen! Pitao me onako sa sumnjom, koje selo, rekao sam mu Novo selo, bilo mu je odmah lakše, jer tamo nema niti jednog jedinog Srbina. Pitao me iz koje si kuće, pa smo shvatili da je njegova sestrična udata za mog bratića. Nevjerojatne slučajnosti....Pitali smo da nas prebace do ZNG-ovaca, javili su im da ne pucaju po nama, da smo prebjegli. Rekli su nam idite kroz 31.red kukuruza, sve je ostalo bilo minirano.....

Kad ste stigli u Vukovar, privela vas je hrvatska policija.

-  Držali su nas sedam dana zbog provjere. Nismo mi bili klasično zatvoreni, ali morali su nas provjeriti, da nismo neka ubačena grupa..Bili smo s policijom, što su jeli oni, jeli smo i mi. A onda, nakon provjere rekli su nam da možemo ići svojim kućama. Rekli smo, mi želimo braniti Vukovar. I ostali smo, do zadnjeg dana. Završilo je da je Gabriel  ostao bez noge, Lorenz bez pete, Zlatko i ja u zatvoru...

Vukovar je pao, ti si bio u bolnici.

- Iz Vukovara nisi više mogao ni izaći niti je itko mogao ući. U bolnici smo nekako tražili spas. 20.studenog su nas izveli iz bolnice. Šljivančanin je stajao ispred bolnice, nikoga nije puštao, ni humanitarce, ni Crveni križ, nitko nije mogao prići. Beogradskoj gardi je naredio da naprave brzo pretres. Pljačkali su nas, a ja sam imao sat koji je vrijedio nekih 20 kuna, prijatelj mi ga je kupio kad sam išao u JNA. I to su mi uzeli...Ljudima su uzimali zlatninu, sve što su imali,skidali su im jakne. Jednom Varaždincu su našli i oduzeli mali nožić pa su vikali da je s tim htio klat vukovarske Srbe. Potrpali su nas u autobuse. Do mene je sjedao Ivica Horvat, policajac iz Vinkovaca. Tu scenu neću zaboraviti nikada, dok sam živ. U autobusu ročni vojnik, puška uperena prema nama, morali smo imati glave spuštene prema dole, nisi smio podići glavu..Kad smo došli do vojarne, ulazili su u autobuse, prozivali neka imena, iz svakog autobusa bi izašla trojica, četvorica. Mi smo gledali kako ih udaraju kundacima, nogama, rukama. Zadržali smo se tu nekih sat, sat i pol. Uzeli su one držalice, krampe i krenuli smo prema Ovčari.

Što si mislio u tom trenutku? Što čovjeku uopće prolazi kroz glavu u takvoj situaciji?

- To sam htio reći, kako neću nikad zaboraviti...Ivica Horvat tada vadi fotografiju svoje obitelji, bio je otac troje djece. Bio je čovjek koji je imao tad nekih četrdesetak godina, pokazuje mi tu sliku i kaže: „Gledaj mali, nikad ti više ja neću vidjeti moju ženu i djecu.“ Rekao sam mu: „Ma mi ćemo ići za Zagreb..što ti je..“ Odmahnuo je glavom i odgovorio mi kako nikada više Zagreb nećemo vidjeti. Ivica je ubijen na Ovčari.

Stigli ste na Ovčaru i izlazili ste iz autobusa.

- Oni su napravili špalir na samom izlasku iz autobusa. Kako izađeš, oni te stanu mlatiti, to je bila katastrofa. Oni su po autobusima pitali ima li koji Albanac, kad su to pitali u autobusu u kojem sam bio, išao sam se dići i javiti. Ne bi oni mene po izgovoru ili bilo čemu drugome prepoznali, mogao sam reći i krivo ime i prezime, ali znali su svi u policiji kako se zovem, tko sam i što sam..međutim Ivica me zaustavio i rekao mi da se ne dižem. Petar Kuščević,Splićo koji je sa mnom pobjegao iz JNA je prvi od nas izašao iz autobusa. Sreća je Božja što je Horvat rekao više puta: „Mali, ne diži se“ i što je Kuščević prvi izašao iz autobusa. Jer ono što je uslijedilo, spasilo mi je život.

Da si ustao i rekao da si porijeklom Albanac, danas ne bi bio živ.

-  Ne bi sigurno. Petra Kuščevića je četnik udario držalicom po glavi, on je pao na pod i počeo govoriti: „Nemojte mene, ja sam vojnik JNA, mene su ustaše zarobile.“ Onda su ga ispitivali koja jedinica, sve detalje, on je sve rekao, nije mi jasno ni danas kako se svega sjetio u tom trenutku. Pokazao je na mene i još dvojicu, Hrkića i Zlogleđu i izveli su nas iz autobusa. Prišao mi je četnik i rekao mi da dobro zapamtim ovaj dan, dan kad sam se ponovo rodio. Odvojili su nas sa strane, prišao nam je neki pukovnik JNA i pitao nas pojedinačno odakle smo. Mi smo svi redom rekli kako smo Hrvati, pa nas je pitao kako to da među nama nema nijedan Srbin. Odgovorili smo mu da smo se tako u vojsci družili..Gledali smo kako tuku ljude, muče ih, to je bilo nešto neopisivo teško za vidjeti. Tada je stigao Radić, otvorio hangar, a u tom trenutku je jedan Srbin bio unutra, tukli su ga gotovo do smrti, kao izdajicu je li..I jedan iz Teritorijalne obrane, četnik rekao je pukovniku kako je taj čovjek Srbin, kako je dobar čovjek, kako ne bi mrava zgazio i onda su ga izveli. Mislim da je živ i dan danas.

Onda su vas prebacili za Negoslavce.

- Odveli su nas tamo, to je bilo nešto strašno. Katastrofa. Prvo su doveli nas četvoricu, onda su i ostali pristizali. Pitaj Boga odakle su ljude dovodili. Na podu je ležao jedan Varaždinac, teško ranjen, na nosilima, oko zamotano, sav u zavojima, granata ga je pogodila. Ulazili su četnici, kao gledati ustaše, bili smo svezani, jedan je tukao tog Varaždinca nožem onim na automatskoj pušci sve dok taj nož nije pukao. Odveli su ga Bog zna gdje, ni danas se ne znaju njegovi posmrtni ostaci. Sreo sam prije nekih dva mjeseca njegovu kćer, rekla je da je imala razne informacije o ocu, da je umro u bolnici u Srijemskim Kraljevcima...Rekao sam gospođo, nitko iz tog podruma nije izašao živ osim nas četvorice. Bilo nas je dvadesetak, možda i više..nas je čuvala redovna vojska, nama nitko ne može reći da sve to nije bilo isplanirano. Jedan dan stigao je vojnik iz Niša i čuli smo kako govori kako su na Ovčari pobili 600 ustaša. Tu u tim podrumima smo bili tri dana, ispitavala nas njihova Državna bezbednost ili kako god se to zvalo. Pitaju te koliko je taj i taj ubio njihovih vojnika, onda te pitaju jesi li klao srpsku djecu i te stvari..Mi smo se držali teze da smo zarobljeni, ne bi li nas pustili i prestali s maltretiranjem. Potom su nas prebacili u Topčider, gdje su ova dvojica naših izjavila da smo Zlatko i ja dezerteri iz JNA. Zašto su to napravili, ne znam, vjerojatno da spase sebe..

Zlatko Zlogleđa i ti ste prebačeni u Vojno istražni zatvor u Beogradu.

-  Tako je, a njih dvojica, Kuščević i Hrkić vraćeni su u JNA, na odsluženje vojnog roka i potom pušteni doma. Zlatko je ostao u zatvoru 6 mjeseci, a ja dvije godine, 7 mjeseci u Beogradu i 17 mjeseci u Valjevu. Osuđen sam za dezerterstvo iz JNA, krađu oružja, oružanu pobunu i rušenje Ustava SFRJ. Preko 200 Hrvata je osuđeno, neki su završili u Nišu, neki su poslani za Valjevo. Ne znam je li bilo na meni rebra koje nije bilo polomljeno. Stigli su u zatvor i neki momci iz Nuštra, HOS-ovci, izašli u razmjeni Svi za sve. Nakon te razmjene svi su se vratili doma, ostali smo samo Boro Jelić, jedan momak iz Mostara i ja. Mene nisu htjeli pustiti, a da me nije međunarodni Crveni križ zapisao, ne bi me bilo među živima. Sve su ih bili popisali koji smo bili u zatvorima, osim mene. Dinko Vučičević iz Županje, je bio tamo, to je ona grupa što je trebala dignut u zrak vojnu kompoziciju u Brčkom pa su ih pohvatali u Orašju. Rekao mi je kad njega budu popisivali da će popisati i mene, da se ne brinem. On im je rekao da postojim i ja i pitali su me iz Crvenog križa imam li kakvu poruku poslati kući. Od pada Vukovara sedam mjeseci moji nisu znali ništa o meni.

Osuđen si na pet godina. Ipak, 1993.izlaziš iz zatvora.

- Zamisli, sjedimo mi u tom zatvoru i gledamo te njihove vijesti. Inače u blagovaonici, svi zatvorenici tamo, a mi moramo stati u nekom ćošku, ono, ne smijemo među ljude. I ugledam ja na televiziji kad piše Hajdar (Đorđ) Dodaj,  djelomično se oslobađa kazne u trajanju...gledam svoje ime na televiziji kako me Milan Panić pomilovao. Ujutro sam čekao te njihove novine da netko donese..gledam moje ime. Mislim se, Bože nisam krivo shvatio, vidio...Tražili su automatsko izlaženje iz zatvora, ali ja imam novi problem-nemam kud, nemam papira nikakvih. Ne mogu doma, ne mogu u Hrvatsku. Oni mi dali potvrdu i rekli kako mogu šetati po cijeloj Srbiji, mislim se ma koja Srbija...Pitali me tada imam li ja kakvu rodbinu tu, rekao sam da imam u Đakovici, na Kosovu. I oni su nazvali njihov fiksni broj, ali čim oni okrenu njihov broj i progovore srpski, ovi tamo poklope slušalicu. Koliko god je on puta zvao, oni su poklapali na prvu srpsku riječ (smijeh). I taj nekakav odgajatelj u zatvoru, zvao se tamo naravno vaspitač, on je bio dužan zvat, ali kako oni nisu htjeli razgovarati s njim, dao mi je slušalicu. Rekao sam im da dođu po mene..Javite mom bratu. Nisam imao putovnicu, kad sam odlazio u vojsku bila je Jugoslavija, sad je Hrvatska. Prvo sam u Đakovici prespavao noć, odma drugo jutro su me prebacivali na crno preko granice, poljima pješke...ma kad sam prešao u Makedoniju, pao mi je kamen sa srca. Ujak mi je tada došao na granicu i prebacio sam se, brat mi je izvadio putovnicu, molio je tamo u Ministarstvu da mi izvade papire, opisao kakva je situacija. Pitali su ga kad kreće avion za Skopje, išao je u pet ujutro. U dva ujutro prije leta bila je gotova moja putovnica u Bjelovaru i moj ju je brat preuzeo. Tražili su čim dođem u Hrvatsku da dođem na razgovor. Jednom sam išao na razgovor i sa Jarnjakom, rekao sam im da imaju Jelića u zatvoru u Valjevu i ovog momka iz Hercegovine. Nakon dva i po mjeseca vidim njihove slike, vraćeni su za Hrvatsku.

Svjedočio si na sudovima protiv agresora.

- Jesam, dva puta sam bio u Haagu. Svjedočio sam prvi put protiv Slavka Dokmanovića, tadašnjeg gradonačelnika Vukovara. Drugi put sam svjedčio protiv Šljivančanina, Mrkšića i Radića. Dva puta sam išao u Beograd kao svjedok. Bilo je suđenje zločincima s Ovčare, onima koji su tukli i ubijali, strijeljali ljude..Onaj isti zatvor u kojem sam bio zatvoren, sada je sud za ratne zločine. Bio sam u ćeliji 101, tu sam ležao na tankom madracu, na podu. U toj prostoriji se sada sudilo njima. Ono gledaš fotelje, pitaju te hoćeš li kafu popit, sok. Isti odvjetnici koji su nas zastupali 91, jedan je ostao braniti nas, a drugi je branio zločince ovaj put. Zamisli sad paradoksa..predstavnik suda kaže imate zakletvu na ćirilici i latinici..Ja gledam, okrećem, pitaju me što mi nije jasno, kažem kako nema na latinici. Znam ja i ćirilicu, učio sam u školi, ali neću iz principa čitati to..Na kraju je on čitao..Njihove majke i žene sjede u loži i komentiraju kako to ne znam čitati ćirilicu. Pitaju mene na sudu, kao prema njihovim informacijama, vi ste 91 ovdje osuđeni. Rekao sam da, nekada su me tu sudili i dobio sam pet godina zatvora. Danas me vi zovete u istom tom sudu da svjedočim, tko je ovdje lud?! Klimao je glavom i on...Onda me krenuli i zločinci sami ispitivati..pitaju me je li mi poznato da su se gardisti međusobno ubijali. Vadili su se na to da je JNA kriva, a ne oni. Rekao sam im: „Vi ste bili egzekutori, vi ste ubijali ljude. JNA nas je zarobila i predala vama, zločine ste radili i vi i oni, a da je JNA htjela spriječiti zločine, bila bi to učinila.“ 

Bilo ih je 16 na suđenju, ali nitko nije osuđen. Nitko još nije odgovarao za zločine na Ovčari. 

- Pa jedan je javno pokazivao pištolj i govorio koliko je ljudi tamo pobio i nikome ništa. Umro je prirodnom smrću. Na jednoj od projekcija ovog filma, jedan čovjek nam prilazi i kaže nam: „A što da ja radim, svaki dan prolazim kraj čovjeka koji mi je silovao ženu. On nam se smije u facu.“ Pa oni su živjeli u tom Vukovaru, bili susjedi, kumovi jedni drugima, ubijali su ljude koje su poznavali, djecu, silovali žene...Onaj dan kad je Vukovar pao, srpski su se doktori odvojili i pustili Mitra Mirića da im pjeva. Sutra da je rat, opet bi isto, potpuno isto bilo..opet bi radili iste stvari.

Danas imaš ženu i troje djece. Pričaš li im što ti se sve događalo tijekom Domovinskog rata?

- Imam curu od 25 godina, sina od 20 i malog od 8 godina. Znaju naravno da sam bio zarobljen i priču u globalu, ali ne znaju detalje, s time ih ne zamaram. Neke su stvari vidjeli na internetu, a nisu ih čuli od mene, kada sam svjedočio u Haagu.

Hajdar Dodaj, pristojan, drag,  izgledom miran čovjek s burom i ožiljcima u duši. Malobrojni svjedoci odlučili su promicati istinu zbog nepravde, ovoliko godina kasnije. Nitko nije odgovarao za do tada nezapamćeni masakr u novije doba u Europi. U Vukovaru se događao genocid, ubijani su ljudi, branitelji, civili, muškarci, žene i djeca, silovalo ih se i pljačkalo, samo zato jer su voljeli svoj dom. Jer su bili Hrvati. Nadamo se kako će uskoro Ovčara postati ispričana priča, kako će se za zločine odgovarati, kako će pasti i egzekutori i njihovi nalogodavci. Nadamo se kako će silovatelji otići iza rešetaka, kako će se pronaći tijela ubijenih branitelja i civila Vukovara, kako bi njihova duša napokon našla mir.

Ovu državu odavno ne smatram svojom. Ne domovinu, ona je tu, u srcu uvijek i zauvijek. Ali, ova država i oni koji je vode odavno su izdali hrvatski narod. Pitam se svake godine, a ove posebno, kako državnici, političari i vladini dužnosnici imaju obraza hodati vukovarskom kolonom sjećanja? Kako 364 dana u godini mogu pljuvati po vukovarskim žrtvama, dozvoliti da četnici i dalje šetaju ovom zemljom, dozvoliti da se pljuje po svemu što je sveto, a onda koračati u tužnoj koloni među onima koji su izgubili sinove, kćeri, majke, očeve, braću i sestre?

Nemaju srama hodati među osakaćenim tijelima i dušama, nemaju srama hodati među obespravljenima, onima kojima su oduzeli svo dostojanstvo.

Oni su ti gospodo, koji su vam omogućili jeftine obroke u saborskoj menzi, tople fotelje i naknade za odvojen život. Zbog njih vaša djeca idu na dobre fakultete i nemaju brigu o onome što će biti sutra.

Prije nekoliko dana umro je Davor Markobašić. Za one koji to ne znaju, njegova je supruga Ružica silovana, mučena pa ubijena na Ovčari. Dok je nosila njihovo dijete. Monstrum je ispalio rafal u njezin stomak. Davor je bio vukovarski branitelj koji pravdu nije dočekao na ovome svijetu.

Srpski civili stradali u Domovinskom ratu dobijat će, kaže naša Vlada- 500 eura odštete mjesečno. Oni koji su živjeli na prostorima Srpske Krajine. Pitam se, odštete za što? Za čekanje okupatora? To su oni isti civili koji su prokazivali naše branitelje u Vukovaru agresorima, četnicima i bagri koja ih je potom mučila i strijeljala.

Danas, vijence za "građane" srpske nacionalnosti bok uz bok s Miloradom Pupovcem u Dunav bacaju i naši državni dužnosnici. Da se ne bi krivo razumjeli, ne bacaju oni vijence za branitelje Vukovara srpske nacionalnosti, kojih je, Bogu hvala bio nemali broj, nego za one koji su ostali, pucali po njima i prokazivali.

Pa da rezimiramo: izgleda da je bilo u Hrvatskoj bolje biti agresor, nego branitelj. Danas neki od silovatelja sjede u vukovarskim državnim službama, ubojice se slobodno šeću hrvatskim gradovima i smiju nam se u lice. Našu državu vodi jedan Milorad Pupovac, uz bok Stanimiroviću za kojega se zna kako je bio na Ovčari.

Za zločine u Hrvatskoj, mahom nitko nije odgovarao ili su dobili iznimno male kazne. Za slučaj Ovčara, Nikola Kajkić smijenjen je zbog "prekomjerne istrage". Nitko ne traži ni ratnu odštetu za spaljene domove, crkve, ustanove.

Agresori su agresori. Oni su okrvavili ruke nad našim narodom više puta u povijesti. Znamo kakve su njihove težnje i kolika je mržnja. Međutim, ovo što rade "Hrvati" Hrvatima, gore je od svega što je agresor ikada učinio. Za mene ste vi gospodo, izdajnici ovoga naroda. Da se mene pita, odgovarali bi za svaki neistraženi zločin, za svako radno mjesto koje ste prepustili zločincima. Odgovarali bi vi meni za svaku suzu Davora Markobašića! Odgovarali bi za svakog branitelja koji je digao ruku na sebe! Odgovarali bi za sva nestala tijela za koja niste napravili NIŠTA sve ove godine! Odgovarali bi za sve logoraše koji i danas traže pravdu! Vi bi meni, gospodo, odgovarali za veleizdaju!

Uvijek mi padne na pamet jedan transparent kojeg sam vidjela u Vukovaru: 1991. su nas ubijali Srbi, od 1991. ubijaju nas Hrvati.

 

 

Na današnji dan, 10.studenog 1991. prije sedam sati ujutro, krenuo je novi napad na Dubrovnik. Agresorska JNA rame uz srpsko-crnogorske rezerviste granatirala je Lapad, Gruž, Belvedere.

Sustavno su gađani dubrovački samostani: samostan Svetog Križa u Gružu, samostan od Sigurate u Starom gradu, samostan školskih sestara.

Tog mučnog teškog dubrovačkog dana, poginula su dva branitelja, dva pripadnika Civilne zaštite, osam civila među kojima i jedanaestogodišnji Đuro Bokun. Trideset i dvoje Dubrovčana je ranjeno.

Ane Bokun tog je dana došla s posla, ušla na dno ulice, zgrabili su je susjedi i nisu joj dali naprijed. Ugledala je kako joj djecu unose u auto. Njezin tada jedanaestogodišnji sin Đuro i suprug Ivo poginuli su, a njezin desetogodišnji sin Ivan bio je ranjen.

Neprijateljske granate nisu birale godine, u ratu umirala su djeca. Sva bezumnost tog rata ogledavala su upravo u ubijanju djece i staraca, civila, gađanja bolnica i samostana.

 
 
 

" Biloga, ili sada već zvanog Dule, uzela sam iz starog magazina sa nepunih mjesec dana, nije bio veći od moje šake, potpuno bijel i napušten. Bilo je to vrijeme Svjetskog nogometnog prvenstva, pa smo ga crvenom bojom obojali u kockice. Tada sam imala možda 8 godina i svugdje ga nosila sa sobom,svi su ga obožavali, a tako se i nastavilo. Kako je rastao primjećivali smo kako je veći od drugih mačaka i da ima ono „nešto“, bio je član obitelji, uklopio se sa najstarijim mačkom Nerom, mezimicom Micikom i naša tri psa, ali je odlučio da ima zadatak veći od ostalih, baš kao što je bio on. Branio je ulice, odgajao i branio tuđe mačiće, tukao se za svoje i sa najvećim psima, ubijao je pantagane da ne bi išle po portunima i sijali bolest, pozirao je, hodao je ponosno pred svim državnim vrhovima, odabrao je ulicu, ali i ulica je odabrala njega. Ljudi su ga zavoljeli, na Gundulićevoj poljani su ga tretirali kao kralja, gđa. Slave iz HRVI vazda ga je hranila one dane kad nije došao doma, kao i njezin sin, Nikša, koji ga je ispred Kneževog dvora vazda ponosno držao i mazio".

Ovako je prije tri godine o svom mačku Bilome, kojeg je Grad prozvao Dule pisala Marijana Kohn.

Danas Duleta više nema, kako kažu, rastrgali ga nečiji psi.

Bio je to zbilja poseban mačak, kojeg su svi znali. Bila je čast slikati se s najpoznatijim bijelim mačkom, koji je ponosno šetao i pred premijerima i predsjednicima države. Njegove su fotografije obišle svijet, jer su ga turisti često fotografirali. Obilazio je kafiće, čak imao ulaz u Knežev dvor, gdje je imao svoje mjesto.

Tužno je skončao četrnaestogodišnji Dule, a Marijana ga je pokopala u svom đardinu u Majkovima.

Adio, Dule, dobri duše Grada, ostavio si zauvijek trag u mnogim srcima.

Marina Ivanović i Victoria Kulišić dvije su mlade perspektivne Župke koje su se odlučile baviti- politikom. U želji da promijene nešto u svojoj Župi dubrovačkoj, članice su "Župke". Tim povodom, razgovarali smo s ovim ženama, o njihovim željama za bolju budućnost područja u kojem žive.

Marina je završila je srednju Ekonomsko- trgovačku školu smjer komercijalist, nakon čega je upisala studij Primjene informacijske tehnologije u poslovanju na Fakultetu organizacije i informatike u Varaždinu te stekla zvanje informatičar. Prvo zaposlenje u banci odvelo ju je nekim drugim smjerom tako da je od završetka studija do danas ostala u bankarstvu.

Nakon 12 godina života na sjeveru, 2013. godine vratila se u Župu dubrovačku gdje i danas živi. Ova tridesetsedmogodišnjakinja majka je dvanaestogodišnje Nike.

Njezina vršnjakinja, Victoria Kulišić odrasla je i živi u Mlinima. Završila je srednju Ekonomsko-trgovačku školu smjer komercijalist, nakon čega upisuje RIT Croatia koji završava 2012. godine. Victoria je poznata kao djelatnica Vivado turističke agencije, u vlasništvu njezine obitelji, gdje radi od svoje 15. godine na raznim poslovima. Prije šest godina preuzela je poslove u agenciji te vodi poslove vezane za privatni smještaj i izlete.

Prve ste žene u Župki, kako to da se ljepši spol ne odlučuje tako lako za politiku?

Marina: Kako u Župi, tako i u ostatku države prevladava negativan stav o politici. Uglavnom se razmišljanja "vazda je sve isto", "ne može se ništa promijenit", "moj glas ne znači ništa", "'ko bi mene poslušao", ali ja ipak mislim da svatko od nas pojedinačno može doprinijeti razvoju ovoga društva. Može, a na neki način ima i obavezu doprinijeti. Jednostavno nema željene promjene bez promjene u stranačkim redovima.

Victoria: Ljudi su uglavnom mišljena da se nikad ništa neće promijenit i tu sve staje. Kad promijeniš takav stav, onda je moguće nešto i napraviti, zato smo mi danas tu. Od osnutka stranke ima žena koje su članovi stranke, tako da tehnički mi nismo prve žene u stranci, ali jesmo u predsjedništvu. Iako je na prošlim lokalnim izborima, na izbornim listama, žena bilo gotovo u jednakom broju kao i muškaraca, od petnaest vijećnika u Općinskom vijeću, tek su tri žene. Prema tome, pred nama je zadatak da se izborimo za ravnopravno participiranje u odlučivanju, kako u stranci, tako i sutra u vijeću. Od nekud treba krenuti, sad smo tu nas dvije, sutra će nas biti više. Tako da, drage Župke, sve ste dobrodošle!

Pitali smo ove dvije drage žene koji su po njima, najveći problemi u Župi dubrovačkoj?

Marina: Moram napomenuti da sam ponosna i zahvalna što živim u ovako lijepoj Općini kao što je Župa; pogledajte samo naše plaže, polje, bogato kulturno naslijeđe… Divota! S druge strane me žalosti što se nitko, a najmanje oni koji su za to plaćeni, ne brine o zaštiti tih ljepota, što se nitko ne brine o zaštiti kulturnih dobara kojih je u Župi preko trideset. Pored brojnih drugih, najveći su problemi kanalizacija, promet, divlje deponije i kulturna i sportska infrastruktura. Šesnaest naselja raspoređenih unutar prirodnog amfiteatra Župe dubrovačke i nije lako opskrbiti sa svim komunalnim uslugama, ali ne mogu prihvatiti da se u zadnjih dvadeset godina nije moglo napraviti puno više od onoga što danas imamo na terenu. Kanalizacija vuče brojne probleme uz sebe, većina domova nema priključak na kanalizacijsku mrežu a taj problem ljudi rješavaju kako ko zna i umije. Posljedica je zagađenje okoliša, nerijetko se fekalije nađu u potocima, a često se bilježe i zagađenja mora. Što se prometa i sigurnosti u prometu tiče, možda smo se ove godine malo odmorili od prometnih gužvi koje su bile karakteristične u proteklih 5-6 godina, možda smo na njih i zaboravili, ali one su pokazatelj u kakvom se stanju nalazi promet kroz Župu. Istina, Općina ulaže nešto u rješavanje ovog problema, ali mi se čini da omjer uložen-dobiveno i nije na zavidnoj razini. Razlog vjerojatno leži u činjenici da se ulaganje ne vrši planski, pa se često može vidjeti nedovršene dionice nogostupa, raskrižja ili čak dijelova prometnica. Puno se o tome priča ali se malo toga u praksi provodi. Rješenje vidim u jasnom postavljanju smjernica ulaganja u promet i prometnu infrastrukturu, koje će biti i transparentno predstavljene javnosti, odnosno Župljanima, jer čisto sumnjam da danas prosječan Župljanin zna koji su planovi Općine i kada će on dobiti nogostup u svojoj ulici.

Divlje deponije su sad već zaštitni znak Župe i njih ne treba posebno predstavljati. Tu je najveća odgovornost Općine i Županije, što nisu poduzeli nikakav konkretan korak kako bi zaustavili to katastrofalno stanje. Visokovrijedni župski krajobraz zbog kojeg nam i turisti od kojih svi živimo dolaze, je ozbiljno narušen zbog tih divljih deponija građevinskog i drugog otpada. Županija jednostavno treba pod hitno osigurati prostor za zbrinjavanje tog otpada, Općina mora spriječiti svako daljnje korištenje deponija, a zajedno trebaju tražiti od centralne države izmjenu zakona kojim bi se postrožile kazna za počinitelje. Pa više će platiti netko za “krivi komentar” na Facebooku nego netko tko istrese par tona građevinskog otpada u prirodu!?

Victoria: U Župi trenutno nema ni jednog kvadratnog metra osiguranog za odvijanje kulturnog života. Koliko mi je poznato, ni KUD Marko Marojica nema gdje održavati svoje vježbe. Dakle, nema galerijskog i muzejskog prostora, nemamo knjižnicu niti adekvatne prostore za rad udruga, ne potiče se rad kulturnih udruga i to traje godinama. Rezultat je da Župa kronično boluje od nedostatka kulturnog života, a da o zaštiti kulturne baštine i ne govorimo. Postoje prostori koji se za to mogu namijeniti, postoje i ljudi koji su sposobni i imaju volju sve vjerojatno i volonterski odraditi, samo nam treba politička volja, a mi je u ŽUPKI svakako imamo.

Iako se ulaže u dio sportske infrastrukture, to ni blizu ne prati potrebe sportaša i rekreativaca, a još manje prati standarde zajednice europskih naroda kojoj pripadamo. Župa je idealan poligon za razvoj sportskog sadržaja koji će biti na usluzi kako domaćem stanovništvu tako i turistima koji će poželjeti doći upravo zbog tog sadržaja u Župu dubrovačku.

Mislite li da treba uključiti više mladih u stranku?

Marina: Bitno je promijeniti percepciju mladih prema politici. Ako pogledamo u prošlost, nositelji Hrvatskog proljeća su bili studenti. Kao društvo moramo shvatiti da se u demokratskom društvu stvari mijenjaju promjenama u političkim redovima. Ako se omogući mladima prostor u kojem će moći artikulirati svoje političke stavove, onda ćemo imati društvo naprednih i modernih ideja.

Victoria: Mislim da ŽUPKA ide upravo u tom smjeru. Mladi ljudi i nove ideje trebaju zamijeniti istrošeni politički kadar s idejama iz prošloga stoljeća. Na koncu, na mladima svijet ostaje. Ne mislim da ih treba nužno uključiti u stranku nego u sve aktivnosti zajednice kako bi u potpunosti bili ravnopravan dio društva.

Po čemu se Župka razlikuje od ostalih stranaka i što je vas dvije ponukalo pridružiti im se?

Victoria: ŽUPKA je stranka koja okuplja ljude različitih svjetonazora i nije zaokupljena određenom političkom doktrinom već je usredotočena na rješavanje realnih, svakodnevnih problema s kojima se susreću stanovnici Općine Župa dubrovačka i Dubrovačko-neretvanske Županije. Naš fokus je na radu, stvaranju učinkovite lokalne i regionalne samouprave, kreiranju infrastrukturnih i socijalnih preduvjeta koji će osigurati nesmetan razvoj lokalne i regionalne zajednice, pri tome posebno vodeći računa o održivom i ekološki prihvatljivom razvoju.

Marina: Konkretno, našim programom i radom želimo stvoriti Općinu koja će biti učinkovitija i koja će obećanja provesti u stvarnost. Želimo stvoriti Općinu koja će s jedne strane biti jeftiniji servis stanovnicima, a s druge strane ostvariti više projekata kojima će se poboljšati životni uvjeti stanovništva. To je zahtjevan zadatak i visoko postavljena letvica, ali zadatak na koji smo svi pristali. Implementiranjem novih tehnologija, korisnijim trošenjem zajedničke blagajne, uz motiviranje radne zajednice i uz puno aktivnije prikupljanje sredstava iz EU fondova, taj zadatak možemo izvršiti.

Marina: Dobila sam poziv da prisustvujem osnivanju Župke. Prvo kad sam čula ime nisam se uopće dvoumila. I ja sam bila jedna od tih "vazda isto" ali sam u ovoj ekipi prepoznala nešto novo. Vidim grupu ljudi koja s entuzijazmom i na potpuno drugačiji način pristupa politici. I najobičnija podrška je važna, a ako svojim iskustvom i zalaganjem mogu konkretno sudjelovati u krojenju bolje Župe, zašto ne.

Victoria: Ja sam poziv prihvatila bez razmišljanja jer vidim veliki potencijal u ovim ljudima. Imaju inicijativu a entuzijazma im ne nedostaje. Stalo mi je do mjesta u kojem živim i radim, do ljudi koji me okružuju, zato imam potrebu napraviti nešto više.

Niste zadovoljne radom trenutne vlasti u općini. Što im najviše zamjerate?

Victoria: Mislim da su i sami svjesni da nisu opravdali povjerenje građana, posebno kad se sjetimo svih obećanja koja su dali u tom razdoblju. Od šetnice Mlini-Plat, reciklažnog dvorišta, novog vrtića, kulturnog centra, sportske dvorane, trgova i parkova. Osim toga mislim da su napravljeni propusti i kod prostornog planiranja. A i odrađeni projekti nisu realizirani uz najbolju ocjenu. Šetnica u Srebrenom je već u lošem stanju a realno nije ni dovršena, a rješavanje svih prometnih problema sa stupićima i konopima nije baš adekvatno rješenje. Mislim da im nedostaje želje i znanja kako upravljati Općinom u današnjim uvjetima.

Marina: Ako zamjeram sadašnjoj vlasti, onda na neki način zamjeram i onima koji su ih izabrali, a to ne želim. Barem ne u prvom nastupu (haha). Trebate znati da je praktički ista garnitura na vlasti već petnaest godina. A u tih petnaest godina, osim privatnih investicija koje su se dogodile u Župi, ne vidim napredak na poljima u kojima ga je ta vlast trebala donijeti. Odlaganje otpada je ispod svake razine i taj servis je sigurno još i lošiji nego prije deset i više godina. Još uvijek nisu riješeni ključni problemi Župe poput prometa, tu prvenstveno mislim na brzu cestu, kanalizacija koja nije napredovala, kultura koja je sad u još gorem stanju nego prije. Ne vidim ni da su se razvojni planovi prilagodili promjenama i uskladili s vremenom u kojem danas živimo. Nekako mi se čini da upravo zbog takve vlasti Župa nažalost stagnira i nije ispunila svoje potencijale.

Na koji način se mislite približiti malom čovjeku Župe dubrovačke?

Marina: Mi jesmo “mali čovjek” Župe dubrovačke. Gotovo svi članovi vodstva ŽUPKE dolaze iz privatnog sektora, a pokrivamo gotovo sve branše, od turizma, bankarstva, uslužnih djelatnosti do privatnih poduzetnika i obrtnika. I mi smo danas svi živimo sa smanjenim primanjima i s neizvjesnosti radnih mjesta. Župa nije preveliko mjesto,tako pa još uvijek se svi manje-više poznajemo, a poznajemo i probleme s kojima se naši sugrađani susreću.

Victoria: Dosta komuniciramo s mještanima, u tome nam pomažu i društvene mreže gdje nam često dolaze poruke mještana u kojima nam opisuju svoje ili probleme njihove ulice. Važno je biti povezan i imati kvalitetnu komunikaciju sa sumještanima. I u tome vidim našu prednost jer smo mlađi i bolje se koristimo novim tehnologijama, pa lakše komuniciramo. Pošto je ovo ludo vrijeme korone ne možemo baš organizirati sve što smo zamislili, ali ćemo se potruditi što više družiti sa mještanima kroz organiziranje raznih aktivnosti na otvorenom.

Idete s listom u svibnju. Zna li se tko će se kandidirati za novog načelnika općine i što očekujete od novih izbora?

Victoria: Znam tko će biti naš kandidat za načelnika Župe, ali ćemo o tome nekom drugom prilikom, neka za sad ostane tajna. Uostalom, ne bavimo se toliko pozicijama koliko se bavimo kako osmisliti kvalitetan plan razvoja Župe za vjerojatno zahtjevne godine koje nas čekaju. S obzirom na to kako je prihvaćeno udruživanje župske oporbe u ŽUPKU, očekujem veći odaziv birača jer sad imaju doista izvrsnu priliku izabrati bolju budućnost za sebe i svoju djecu. Sad je najvažnije da iz dana u dan rastemo, da nam raste podrška i da smo bogatiji za nove članove.

Marina: U radu predsjedništva stranke aktivno sudjelujem posljednjih mjesec dana i vidim da su kolege već duboko upoznate s radom Općine i izazovima koji nas očekuju. Sve što radimo, radimo sustavno i planski, pa se tako i pripremamo za izbore u idućoj godini. Trenutno smo više koncentrirani na traženje rješenja za tekuća pitanja, posebno po pitanju posljedica pandemije kako na lokalno gospodarstvo, tako i na proračun Općine. Lista i kandidat za načelnika nam nisu prioritet, više se bavimo što će nam biti fokus programa i kako ponuditi kvalitetna rješenja za razvoj Općine u narednih pet do deset godina. Učimo iz pogrešaka prethodnika i ponovit ću, želimo stvoriti Općinu koja će s jedne strane biti jeftiniji servis stanovnicima, a s druge strane ostvariti više projekata kojima će se poboljšati životni uvjeti stanovništva.

Trovanje se po Mokošici nastavlja! Iako se nudi nemala nagrada za pronalaženje ove osobe ili osoba ili podataka koji bi mogli dovesti do počinitelja, Mokošani i dalje nailaze na uginula tijela ovih nevinih životinja. Nesretna mačka pronađena je u ulici Od izvora.

Ljubitelji životinja apeliraju na gradonačelnika, Mata Frankovića, da pomogne da se ovome problemu stane u kraj.

 

Prenosimo molbu Ivane Čučuk, sestre teško bolesne Jelene Mušćet, koja je doživjela srčani arest prije godinu dana i treba joj daljnja rehabilitacija.
 
"Dragi ljudi dobre volje,
dolje na slici nalazi se moja sestra Jelena Mušćet rođ. Čučuk. Rođena Konavoka i Dubrovčanka koja živi u Šibeniku, trči svoj najdraži prvi dubrovački polumaraton sada već davne 2016. godine. Vedra, nasmijana, avanturističkog i sportskog duha, majka troje djece, žena, kćer i najbolja sestra, sve je to moja Jelena.
Dana 23.11.2019. godine tijekom svoje uobičajene popodnevne biciklističke rekreacije s mužem, u 45oj godini svog života, Jelena je doživjela srčani arest uslijed kojega je nastala hipoksija (nedostak kisika) mozga, a shodno tome i edem (otok) mozga. Nakon par minuta oživljavanja, doktori su je uspjeli oživiti i davali su joj tek 1% šanse za život jer je Jelena upala u treći stupanj kome koji je ujedno i najzadnji. U tom stupnju kome provela je točno 33 dana, da bi otvorila oči za božićne praznike, na sv. Stjepana.
U šibenskoj bolnici, na jedinici intezivne njege provela je točno tri mjeseca da bi se stanje popravilo uz stalne vježbe i njegu kako medicinskog osoblja tako i nas.
Zatim smo je premjestili u KB Dubrava kako bi utvrdili koliko je njeno stanje svijesti što je bilo pozitivno te joj se naknadno utvrdilo da joj je lijeva arterija srca začepljena 95% i hitno ugradio stent.
Nakon toga, premještena je u Krapinske toplice na rehabilitaciju, ali se dogodila korona, toplice su se zatvorile i Jelena je ostala bez nas punih tri mjeseca. Konačno, nakon što su posjete dozvoljene, ono što smo zatekli nas je zaprepastilo. Jelena je nađena u fetus poziciji, s nemogućnošću žvakanja i gutanja hrane, sa 60ak kilograma spala je na 39, a više komunicirati nije znala. Muž nije imamo nikakve druge opcije, nego da je na svoju ruku izvede iz toplica i dovede na kućnu njegu.
Jeleni je dijagnosticirana spastična tetraplegija uz jake kontrakture na svim zglobnim razinama ruka i noga, prikovana je za neurološka invalidska kolica i ovisna o pomoći drugih osoba. Da bi se ponovno vratila na noge, potrebne su svakodnevne vježbe fizioterapeuta te mnogobrojne operacije.
Troškovi sestrinog lječenja su veliki: počevši od lijekova koji joj se kupuju (pije 20 komada dnevno), različitih biljnih preparata koji pije za smanjenje grčeva, govor, gutanje do pelena koje treba kupiti jer ono što dobije od HZZO je nedovoljno. Svakog dana s Jelenom vježbaju dva fizioterapeuta od kojeg jednog plaća HZZO dok drugog plaćamo mi 200 kn/h. Nedavno smo je vodili u privatnu polikliniku u inozemstvo gdje joj je urađena fibrotomia po Ulzibatu koja nas je koštala oko 3.500 eura (operacija + putni troškovi). Budući da je sestra težak slučaj, malo je onih fizioterapeuta koji su voljni raditi s njome te se jedan ponudio i garantira da će staviti na noge za 50. 000 kn bez smještaja u roku tri mjeseca. Također, kao opcija uzima se i ambulantno liječenje u Igalu, gdje jedan tretman fizioterapeuta + bazen košta 24 eura. Za šest mjeseci ponovno nas čeka pregled u inozemstvu, a za devet ponovna operacija – fibrotomia kako bi joj noge dospjele do 160 stupnjeva kako bi mogla na njih stati i učiniti prve korake nakon toliko vremena.
Nakon četiri mjeseca kućne njege Jelena ima značajan napredak: ponovno uspostavlja komunikaciju s nama, ruke su joj se dobrim dijelom ispravile, kao i prsti na rukama, ponovno drži olovku i čašu u rukama, a ovom operacijom i upornim vježbama uspjeli smo joj noge dovesti od do nekih 120 stupnjeva.
Dragi ljudi dobre volje, do sada samo uspjeli ostvariti napredak zahvaljujući neprestanom trudu i zalaganju njenih najmilijih, ali prvenstveno njenom upornom sportskom voljom. Sada vas molimo da nam pružite ruku pomoći i uplatite donaciju kako bi Jelena ponovno mogla hodati jer i najmanja donacija je velika.
Ljudi dobre volje, hvala vam "
 
Ivana Čučuk – Jelenina sestra.
 
Uplate za Jelin korak:
Žiro račun
Jelena Mušćet
IBAN: HR9524840083115814597
Raiffeisen banka
Devizni račun
Jelena Mušćet
IBAN: HR0224840083190015451
Raiffeisen banka

Stranica 1 od 80
Dubrovnikinsider.hr koristi kolačiće (eng. cookies) kako bi vam pružio bolje korisničko iskustvo. Nastavkom pregleda Dubrovnikinsider.hr stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Više o tome možete pročitati u pravilima korištenja Više detalja…