VUKOVAR: GRAD ČIJE IME IZGOVARAMO PONIZNO I S PIJETETOM

47

Vukovar. Ime tog grada u Hrvatima budi pomiješane osjećaje. Osjećaje tuge, nemoći, bijesa, domoljublja. To je grad kraj kojega smo ponizni, to je grad koji je simbol Domovinskog rata.

Do proljeća 1991, srpske postrojbe su se već organizirale u nekoliko mjesta u istočnoj Slavoniji. Baza im je bila u Borovom Selu, u kojem je živjelo pretežno srpsko stanovništvo. Mile Dedaković Jastreb, Branko Borković i Blago Zadro su taktikom držali JNA izvan Vukovara duži vremenski period. Od 15.listopada 1991. Vukovar je pao u potpuno okruženje. JNA je uspjela probiti crtu obrane na području Mitnice, južnom dijelu naselja Lužac, ulici Sajmište i Trpinjskoj cesti. Vodile su se žestoke ulične borbe. Svi položaji tučeni su topnički, tenkovski, minobacački, raketirani iz zraka.

Dana 16.studenog, pali su Nijemci. 18.studenog, Vukovar se još branio. Branitelji su i dalje pružali otpor i pokušavali proboj.

Osamdeset sedam dana opsade od strane JNA i srpskih paravojnih formacija koja je završila velikim razaranjem grada na Dunavu, progonom stanovništva i ubojstvima Vukovaraca. Pojedini Srbi koji su se u skloništima skupa s Hrvatima skrivali od granata počeli su prokazivati branitelje i članove njihovih obitelji. Po cijelom gradu ljudi su strijeljani, najveći zločin se dogodio nad ranjenicima iz vukovarske bolnice, braniteljima i civilima kojih je 200 identificirano na Ovčari. Imali su od 16 do 72 godine. Postoje još neke masovne grobnice, za koje Srbi i dalje šute. Radi se o nemalom broju, oko 500 osoba koje nikada nisu pronađene.

Velik broj branitelja je završio u zatvoru u Sremskoj Mitrovici, gdje je jedan dio branitelja ubijen, a ostali su razmijenjeni.

Gotovo cijeli grad je u razaranju bio srušen, svi objekti, crkve, kultrno povijesni spomenici. Uništeno je 91% stanova. Za to rušenje brojnih objekata i ratne bolnice nikad nitko nije odgovarao. Za ratni zločin, procesuirano je samo 65 osoba, presude postoje za njih 24,od kojih je čak 17 u odsutnosti.

Točan broj poginulih u Vukovaru nije poznat, ali prema generalu Tusu, ubijeno je oko 1100 vukovarskih branitelja, 2600 civila i branitelja je nestalo, a ubijeno je oko 1000 branitelja na prilazu Osijeku i Vinkovcima.

Poginulo je 86 djece, od kojih je najmlađe imalo šest mjeseci.Njih čak 54-ro bilo je mlađe od deset godina. 858 djece ostalo je bez jednog ili oba roditelja. 8000 branitelja i civila prošlo je kroz srpske logore.

Agresor je bio jači, sto puta naoružaniji, imali su tko zna koliko više granata, mina, tenkove i zrakoplove. Ali, Vukovarci su branili svoj dom, svoje obitelji, svoje roditelje i svoju djecu. Hrvatsko srce je izdržalo više mjeseci strašne napade rušilačke JNA. Žrtvovali su svoje živote. Ono što se dogodilo u Vukovaru nezapamćeno je. Snaga ljubavi njegovih ljudi, prema obitelji i domovini je nemjerljiva.

Svojom golemom hrabrošću, zaslužili su stati na pijedestalu novije hrvatske povijesti.

„ Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad?

Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom? Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko ce Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac – netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema?

Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti.
A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi“ – Siniša Glavašević

Komentari




Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *