Tugovanje ili žalovanje je znak psihičkog zdravlja koje se javlja nakon smrti ili gubitka osobe koju smo poznavali (smrt, rastava, nestanak), a intenzitet tugovanja ovisi o vrsti odnosa s tom osobom i stupnju bliskosti.

Način i duljina žalovanja su individualni, iako postoje neke općenite značajke. Kod nekih ljudi žalovanje počinje odmah nakon gubitka (postoji i preuranjeno žalovanje, primjerice kad obitelj zna da će vrlo bolesni član uskoro umrijeti), a kod nekih je odgođeno. Većina psihologa slaže se kako se žalovanje sastoji do pet faza: nevjerica, tuga, ljutnja, depresija i prihvaćanje.

Nekoliko novijih istraživanja na uzorku ispitanika koji su izgubili blisku osobu zbog bolesti sa smrtnim ishodom ili zbog drugih prirodnih uzroka pokazalo je da je prihvaćanje proces koji obično završava u vremenu do dvije godine nakon smrti. Neke smrti se nikad ne prebole do kraja (najčešće kad roditelji izgube dijete), ali dvije godine su vrijeme u kojem bi osoba trebala naći načina da život svede na podnošljiv i prihvatljiv ritam, odnosno da se vrati takozvanom normalnom životu. Kao i ostali psihički procesi, i žalovanje se proživljava kao osobno iskustvo. Neki ljudi prolaze kroz proces žalovanja brzo, bez zadržavanja, te ponekad mogu osjetiti i razlikovati faze kroz koje prolaze. Ponekad se dogodi da se čovjek zadrži na nekoj fazi dulje što može uzrokovati unutarnje konflikte i anksioznost.

Rituali tugovanja i žalovanja itekako su bitni. Nemoguće i iracionalno je očekivati nakon gubitka supružnika zatvaranje knjige dotadašnjeg života. Neka poglavlja i stranice te knjige ponekad će biti puni čežnje, tuge, ljutnje… Ali prihvaćanjem svih stranica te knjige, vremenom će vaša priča imati više boja, više nade i optimizma, tvrde stručnjaci.

Početna faza koja se javlja kod gubitka je šok. Šok se može pojaviti i u situacijama kad je takav ishod bio i očekivan, zbog teške bolesti ili ozljede. Uz šok se pojavljuje i nevjerica gubitka voljene osobe pa se čini kao da je ta osoba tu negdje prisutna. Negiranje gubitka može se dogoditi kad je događaj bio iznenadan. 

Druga faza može se razvijati u obliku protesta, ljutnje i ogorčenja. Tad se često mogu čuti pitanja koje ožalošćeni postavlja: ‘Pa zašto baš meni… Što sam skrivio’. Ta ljutnja može biti usmjerena u različitim smjerovima, prema sebi, osobi koje nema ili okolini. Ponekad se ljutnja prema sebi može zadržati u smislu autodestrukcije, anksioznosti, osjećaja jeze, straha, tjeskobe, pa i panike.

Treća faza može se opisati kao odugovlačenje spoznaje, iako pojedinac već uviđa da se gubitak dogodio. To su trenuci kad se osobi može pomoći da osvijesti i pomalo prihvati gubitak. 

Četvrta faza mogla bi se nazvati i depresivna faza. Događa se da obrambeni mehanizam slabi i ožalošćenom se čini kao da ‘gubi bitku’. Osoba se prepušta tjeskobi, apatiji, pa i iracionalnim stanjima. Ovo stanje može dulje potrajati.

Peta faza opisuje se kao spoznaja i prihvaćanje gubitka. Dobro je da se prije ili kasnije prihvati gubitak voljene osobe i da se nađe neki način da se žalost i depresivne misli preoblikuju u pozitivnije. Tako se može izaći iz začaranog kruga.

Nepreboljena trauma vodi u tešku depresiju

Djecu treba naučiti da su smrt i gubici prirodni procesi koji se događaju, tužni su, ali s njima se treba nositi. Izbjegavanje prolaženja kroz faze tugovanja vodi u bolest, najčešće u depresiju i ovisnosti. Svaku fazu žalovanja važno je proći i prebroditi jer bez toga nije moguće nastaviti ‘normalan’ život.

Ako se žalovanje izostavi, ono može imati negativne posljedice i na buduće generacije, što je u knjizi ‘Žalovanje’ objasnio doc. dr. sc. Darko Marčinko, specijalist psihijatar i pročelnik Spec. zavoda za poremećaje hranjenja i personologiju Klinike za psihijatriju Medicinskog fakulteta KBC-a Zagreb.

Izvor: 24sata.hr