Dan pobjede, domovinske zahvalnosti, dan naših branitelja koji su svjesno odlazili na položaje, kako bi obranili naše domove, obitelji, našu budućnost. Borili su se za samostalnu Hrvatsku, protiv četničkih hordi potpomognutom zloglasnom JNA, ubijali našu djecu, civile, gađali sakralne objekte, kulturu, pokušali zatrti sve ono što smo imali.
Kako se danas osjećaju naši branitelji? Pitali smo dva dubrovačka branitelja o Oluji, ne samo kao akciji oslobođenja, nego o onim olujama u njima, na spomen današnjeg dana.
“Dva dana prije Oluje jedna od zločinačkih granata, svjesno ispaljena na plažu, u Zatonu je ubila troje mladih ljudi. Među njima je bio i moj prijatelj Frano Goić, zadnji poginuli branitelj tijekom Domovinskog rata na našem području, počinje priču Braco Elezović.
“Dan poslije smo otišli na smjenu uz upozorenje da bi ta smjena mogla bit vrlo gadna. A koja nije bila gadna? Dovoljno je gadno bilo to što smo po onome zvizdanu od četrdesetak stupnjeva morali boraviti u prašnjavoj baračetini, na hercegovačkom kamenjaru na kojemu sunce i stijene dodatnu griju ionako vreli dan, a kamoli još i najava mogućeg pokušaja četnika da ovladaju nekim od naših visova. Ali ok, imao sam odličnu i vrlo uigranu ekipu, kako na našoj, tako i na okolnim čukama, pa nije bilo pretjerane brige. Taj dan četnici su tukli po svim našim položajima, ali ponajviše po našoj maloj čuki koja je ujedno bila i izvidnička osmatračnica. Nekako smo preživjeli taj dan, pa sam rasporedio smjene straže nakon čega se krenulo na počinak, sjeća se Braco, svega u detalje, tih ljetnih dana 1995.
“Mislim da je sljedeće jutro, ono jutro, ono čiju obljetnicu danas obilježavamo, Boris Ljepava Boba skuhao kafu, a Sule Turnajdžić narezao neke kobasice za marendu. To je po svemu trebao biti još jedan od onih dugačkih i vrlo neizvjesnih dana tako da smo bili na stalnom oprezu. Ono, par ljudi na vrh čuke u osmatranje, Boba na Browning, garonja je bio moj, a ostali su bili u punoj pripravnost, ali navikli smo, čak i takvih dana, živjeli i raditi kao da se ništa neće događati. Tranzistor je bio neizostavni dio opreme. Nije se gasio 24 sata dnevno, a uvijek je netko drugi donosio baterije. Čuka bez tranzistora je bila kao puška bez streljiva.U jednome trenutku Hrvatski radio je objavio jednu vijest. Nisam bio siguran da li sam dobro čuo, jer sam nedugo prije zbog jednog suborca i jedne ptičice vrlo oglušio, ali kad sam vidio Sulu da je zgrabio pušku i počeo pucati u zrak, a potom čuo rafale sa susjednih čuka, shvatio sam da je vijest bila baš ono što sam i ja tako gluh čuo – Hrvatska vojska je ušla u oslobođeni kraljevski grad Knin. Uzeo sam i ja pušku u ruke, kao i ostali moji vojnici, i istrčao na vrh čuke, a onda oderao rafalima u zrak. Municija se nije štedjela. Čini mi se da je Boba čak i sa Browningom štemao. Pa jebote oslobođen je Knin, a ako je oslobođen Knin onda je oslobođeno i sve ono oko njega, a ako je sve oslobođeno onda nema druge nego pucati. Pucao sam kad nas je priznala Europa, pucao sam kad nas je priznala Amerika, pucao sam poslije Bljeska, pa što ne bi pucao na dan kad je oslobođen Knin?! Na naše rafalanje četnici s obližnje Mišje glavice, valjda misleći da je krenuo naš pješački napad, u panici su počeli s bježanijom prema Humu. Naše veselje je ubrzo prekinuo niz granata s Huma. Ali koga je bilo briga. Jer stizale su nove vijesti. Hrvatska vojska je napredovala i oslobađala mjesto po mjesto, selo po selo, a četnici su u bježaniji tenkovima čak gazili svoje. Tako je nekako Vranilova glava u hercegovačkom kršu dubrovačkog zaleđa dočekala oslobađanje gotovo petine naše države”
“Uvijek se rado sjetim te ekipe s kojom sam bio tih dana. S tugom se sjetim i onih koji taj dan nisu dočekali. Njima ću biti zahvalan do groba, a uspomenu na njih neću čuvati samo u sebi, nego ću je dalje dijeliti i prenositi. Neka znaju mladi da je nekad netko negdje patio i život dao da bi njima danas bilo bolje. I neka to zauvijek cijene.”, sa sjetom kaže Elezović, o danima ponosa i slave.
Mario Lučić bio je zarobljenik zloglasnog Morinja, koji se po izlasku iz logora ponovo priključio obrani suvereniteta Hrvatske.
“Prije same akcije Bljesak, koja je prethodila Oluji, PU Dubrovačko-neretvanska, u kojoj sam tada radio kao aktivni policajac, od studenog 1992.ustrojila je posebnu Policijsku postrojbu, kojoj sam pripadao, koja je bila osposobljena sa svim naoružanjem, a za tada nama nepoznate akcije koje su slijedile. Par dana prije Oluje smješteni smo u Hotel Minčetu te smo sa nestrpljenjem čekali da i mi krenemo. Iduću noć krenuli smo sa autobusom za Zadar pod zapovjedništvom pok Nevena Zmijarevića i Ile Topuzovića. Noćili smo u studentskom domu u Zadru. Iščekivala se naredba za akciju, međutim bili smo postrojba koja iza HV ulazi na područje Donjeg Lapca.”, priča Lučić.
“HV i Specijalna policija oslobađaju 07.kolovoza Donji i Gornji Lapac, a mi održavamo liniju i radimo češljanje objekata i osiguravamo civile. Trideset i sedam dana bio sam na terenu, osjećao sam se jako ponosno, zajedništvo je krasilo HV, policiju, specijalce..Kao bivši zatočenik srpsko-crnogorskog logora, vojnik, policajac, bio sam mali komadić, tek nijansica te akcije na koju sam ponosan i dan danas. To je bila najsjajnije izvedena operacija, rasulo pripadnika SAO Krajine, njihova svakodnevna predaja. Naša je postrojba bila tamo još par mjeseci do uspostave Policijske postaje Donji Lapac, a ja sam odradio još jedan teren u 11.mjesecu. Nije bilo uzaludno ni robijanje, niti borba, sve se vratilo s Olujom kao šlag na samom kraju!”, kaže ponosno Lučić i dodaje:
“Nikada se ne smije zaboraviti Domovinski rat, strahote, protjerivanje, ubijanje, paljenje, granatiranje i logori, a sjećanje možemo održati samo dostojnim obilježavanjem, predavanjima u školama, jer ako djeca ne nauče, povijest će se brzo prekrojiti. Želim svima sretan Dan pobjede!”
Hvala vam ljudi, za sve što ste učinili za našu slobodu. Vaša žrtva nije bila uzaludna.
