Prva epidemija koja se jasno može identificirati kao kuga, ona iz 1348./1349. harala je cijelom Europom i pokosila je između četvrtine i dvije trećine tadašnje europske populacije.
Na pošast kuge nisu bili imuni ni hrvatski krajevi, među kojima je najizloženiji bio Dubrovnik. *Kuga, ili kako su je nazivali crna smrt prema navodima dubrovačkih kroničara, na tlu Republike prvo je pogodila Šipan, a u Gradu se pojavila, na današnji dan, 15. prosinca 1347. godine, i kosila je narod punih sedam mjeseci, pomorivši veliki broj stanovnika, dnevno po 20 osoba. Kako se bolest početkom 1348. g. prošilira cijelim područjem Republike, vlada se raznim sredstvima, poznatim lijekovima i znanjem liječnika, kao i procesijama i misama u slavu Boga, Bogorodice i svih svetaca, pokušavala, bez uspjeha obraniti od pošasti.
Da bi se uklonilo nesnosan smrad, koji je širio iz prenatrpanih gradskih groblja koja su se nalazila unutar mjesnih crkava i oko njih, Malo vijeće je odredilo novo mjesto za ukop mrtvih prilično udaljeno od gradskih zidina. Dubrovački kroničar Rastić, opisujući tijek ove epidemije navodi kako je od kuge umrlo 273 ljudi iz redova vlastele, 110 svećenika i preko 6000 pučana. Kroničar Gundulić, pak, priča da je bolesti prethodio 15 dnevni potres, te da nije ostala nijedna trudnica koja nije pobacila.
Zbog velikog straha, jer se uvriježilo mišljenje da se bolest dobivala ne samo dodirom, već i samim pogledom bolesnika, nakon početnih pokušaja liječenja, kada je kuga uzela maha nestalo je i pokušaja liječenja i pružanja posljednje utjehe.
Bila je to prva kužna epidemija u Dubrovniku, kojemu je dugo trebalo za oporavak od „crne smrti“, koja će još puno puta sve do 19. st., s višegodišnjim razmacima unositi strah i patnju, ali i tjerati Dubrovčane da u zdravstvenoj službi postanu pioniri učinkovitih prutukužnih mjera, a prije svih 1377. uvođenje karantene, institucije, izvornog dubrovačkog izuma, kojeg je početkom 15. st. preuzela Venecija, a za njom i drugi europski gradovi i ravijene europske države.
