Potreba dubrovačke općine da se Odjel psihijatrije i neurologije, ili kako se tada nazivao „Odjel za umobolne“ sagradi izvan bolničke zgrade počela se realizirati u lipnju 1901.

Nažalost, psihijatrija nije imala mjesto u novoj bolnici na Boninovu. Imala je jednu zgradu u zidinama, poznatu pod nazivom „kuća za lude“, zbog koje su građani tog predjela često protestirali. Isticali su da ih prisustvo tih bolesnika uznemiruje i zahtijevali su da im se izgradi prostor negdje drugo. Uvažavajući te zahtjeve, 1900. vijeće je na svojoj sjednici ovlastilo općinsku upravu da može kupiti odgovarajuće zemljište. Općina je donijela odluku da se takva kuća sagradi na području Nuncijate. Bolnica je nazvana „Zaklonište umobolnih na Nuncijati“ i dovršena je 1904. Te godine su primljeni prvi bolesnici premješteni iz stare kuće u gradu. Većina bolesnika bila je iz Dubrovnika i okolice, ali je bilo i stranih državljana, Rusa, Čehoslovaka, Amerikanaca, Poljaka, Talijana, Ugara, Turaka, čak i Alžiraca. Zaklonište je funkcioniralo do 1949. kada je odlukom tadašnjih vlasti zatvoreno.

1957. formiran je u bolnici na Boninovu Neurološko-psihijatrijski odjel s 23 kreveta. Prvih godina djelovanja Neuropsihijatrijskog odjela zbog orijentacije liječnika na neurologiju, na odjel su pretežno zbrinjavani neurološki bolesnici, rijetko lakši oblici psihoza i psihoneuroza. Teži oblici psihoza nisu se zadržavali na odjelu, nego su se primali samo radi trijaže. Mali kapacitet odjela nije odgovarao potrebama, jer su se zbrinjavali bolesnici ne samo iz Dubrovnika nego i područja od Korčule do Ulcinja, Metkovića te Istočne Hercegovine (Trebinje, Bileća).

Izvor: Razvoj psihijatrijske skrbi u Dubrovniku Hrvoje Marković, Zaim Čustović i Jadranka Katušić Bašić