U četvrtak, 14. svibnja, u Saloči od zrcala zaključen je ovogodišnji ciklus „Sentimentalnog putovanja sjećanjem na Grad“. Večer je otvorila Matija Tija Nenadić simbolično poručivši prisutnima: „Neka uđu“ – prizivajući onaj svečani, gotovo sakralni
osjećaj iščekivanja koji u Gradu živi već sedam desetljeća. „Igre u mom srcu“ publici su ponudile živu memoriju pasioniranog gledatelja i aktivnog sudionika festivalskog života. Poznati novinar i kroničar Vedran Benić, tek godinu dana mlađi od Dubrovačkih ljetnih igara, poveo je publiku u šetnju kroz sve ono što je oblikovalo i odredilo identitet Igara.
Kroz niz uspomena, anegdota, arhivskih zapisa i tonskih inserata, publika je putovala od prvih Festivalskih sezona i velikih ambijentalnih iskoraka Marka Foteza, Koste Spaića i Branka Gavelle do interpretacija koje su ostale upisane u kolektivno pamćenje Grada. U tom se mozaiku ispreplitao i autorov pogled iznutra — pogled čovjeka koji Igre ne promatra samo kao manifestaciju, nego kao dio vlastite biografije. Velik dio predavanja bio je posvećen početcima Festivala i njegovu širem povijesnom kontekstu. Benić je podsjetio da su prve Igre održane od 8. do 29. rujna 1950. te da su tada imale snažnu podršku kulturne javnosti i političkih krugova, ali i jasnu funkciju u hladnoratovskom kontekstu tadašnje Jugoslavije.
U vremenu Informbiroa i političke napetosti trebalo je istaknuti „drugotnost“ u odnosu na istočni blok, a Dubrovnik je, zajedno s prvom poslijeratnom Šahovskom olimpijadom i Igrama, postao važna međunarodna pozornica. Nakon prvog izdanja Igra, kako je rekao Benić, uslijedila je mračna pauza: Igre su 1951. i 1952. spašene zahvaljujući Marku Fotezu i potpori Sarajevske opere i baleta, a 1954. maršal Josip Broz Tito ponovno je postao pokrovitelj Festivala. „Kaže se da je taj sastanak trajao 20 minuta — u 20 minuta Igre su riješile financijsku situaciju, a što su time dobile politički uteg, to je već druga priča“, istaknuo je Benić. Ali isto tako i dodao da prava umjetnost, pa tako i ona na Igrama, uvijek zna izmigoljiti političkoj šapi. Emotivno je odjeknulo i podsjećanje na Lovru Matačića i njegov „koncert oprosta“ iz 1954., kojim mu je Dubrovnik, nakon poslijeratnih zatvorskih dana i teških godina, širom otvorio vrata povratka na veliku scenu.
U istom su tonu prizvane i priče o mladim umjetnicima kojima su Igre bile prvi veliki izlazak pred publiku: Ruži Pospiš-Baldani, koja je imala tek 22 godine, Stefanu Milenkoviću koji je debitirao s trinaest, te mladom Ivu Pogoreliću, Igre su se pokazale mjestom na kojem se prepoznaje dar prije nego što preraste u legendu. U tom su dijelu posebno zazvučale priče o Izetu Hajdarhodžiću, Miši Martinoviću, Milki Podrug-Kokotović, Radi Šerbedžiji i drugim umjetnicima čiji su prvi ili rani nastupi na Igrama kasnije prerasli u velike karijere — Od Izeta Hajdarhodžića čiji je „Skup“ postao nedostižan standard, do Gorana Višnjića koji je kao student, igrom slučaja, uskočio u ulogu „Hamleta“ i preko Lovrjenca stigao do Hollywooda. Nismo zaboravili ni Milku Podrug- Kokotović, koja je 1955. ostala u Gradu samo zato što ju je Marko Fotez zaustavio na odlasku i rekao: "Mala, ti ćeš recitirati na Otvaranju.
Poseban fokus stavljen je na ljude koji su stvarali „prostor“ Igara. Od Miše Račića, festivalske „Katice za sve“, do arhitekata koji su u zadnji tren gradili ljetnu pozornicu udarničkim radom. Nije, međutim, bilo riječi samo o umjetnicima nego i o prostorima koji su oblikovali Festivalsku memoriju. Sve su predstave u počecima izvođene na ljetnoj pozornici iznad Preparandije, podignutoj u posljednji trenutak, nakon što se dugo raspravljalo gdje bi trebalo biti Festivalsko središte. Kasnije počinju naznake ambijentalnosti i otvaranje prema prostoru Grada, što će postati jedno od ključnih obilježja Igara. Tu je Benić posebno izdvojio prve prekretnice koje su odredile Festivalsku estetiku: Fotezova prva dubrovačka izvedba „Plakira“ na Gradcu 1951., Gavellin treći dio Vojnovićeve „Dubrovačke trilogije“ na taraci ljetnikovca u Gružu 1953., a zatim Fotezov „Hamlet“ na Lovrjencu 1952. godine, predstava koja je postala svjetska kazališna senzacija.
Nije zaboravio ni Zvonka Šulera, scenografa i adaptatora prostora, koji je napravio važan korak izbacivši drvene praktikable iz festivalske scenografije „Dunda Maroja“ u režiji Koste Spaića. Benić se osvrnuo i na predstave koje su ostale u kolektivnom sjećanju: Spaićev „Skup, Goldonijeva „Kafetarija u režiji Tomislava Radića, Ronconijev „Orlando Furioso“, Juvančićev „Ekvinocijo“, Fotezov „Dundo Maroje“ te Vojnovićeva „Tužna Jele“ u Kunčevićevoj režiji. Upravo su te predstave potvrdile koliko su Lovrjenac, Gradac, Lokrum, Pile, Gruž i more postali ravnopravni scenski partneri. Priča o „Kafetariji“ donijela je i smijeh i nostalgiju. Benić je podsjetio da je predstava živjela cijelo jedno desetljeće upravo zato što je u sebe upisivala gradski trenutak, od aktualnih dubrovačkih dosjetki do tadašnjih društvenih okolnosti. „Kafetarija“ i njezine aktualizirane upadice o „gay brodovima“ i partijskim funkcionerima, nasmijale su prisutne, ali i podsjetili na to koliko je tanka granica između teatra i života u Gradu. Od skoka Renca Perca u more u „Ribarskim svađama“, do dječaka koji tijekom izvedbe „Tužne Jele“ juri za hobotnicom, te su anegdote ostale među najživljima u Festivalskoj memoriji.
Jednako snažan dojam ostavilo je i podsjećanje na „Orlando Furioso“ Luce Ronconija, predstavu koja je, kako je Benić rekao, promijenila način mišljenja o teatru na Igrama. Riječ je bila o predstavi koja je „probijala rampu“, ali je imala i svoj kaotični epilog — gužvu i tuču na aerodromu jer svi članovi ansambla nisu mogli stati u avion. Takve su priče, uz one o Danielu Day-Lewisu, Dereku Jacobiju, Judi Dench i drugim gostovanjima, pokazivale koliko je Dubrovnik bio važna točka susreta svjetskog teatra i domaće publike. Velik završni sloj predavanja bio je posvećen Benićevu radu u Press centru Igara, koji je zajedno s Davorom Mojašem vodio od 1985. do 1990., te ponovno 2001. godine. Tamo su, kako je rekao, nastojali stvoriti pravi festivalski klub u koji su rado zalazili i novinari i umjetnici, a zajedno s Miškom Ercegovićem utemeljili su i nagradu „Sesame“. Posebno su
ostali zapamćeni mali igrokazi koji su se izvodili prilikom dodjele nagrade, kao i atmosfera novinarskog zajedništva koja je Press centar činila živim dijelom Festivala. Predavanje je zaokruženo i osobnim uspomenama na sudjelovanje u svečanostima
otvaranja.
Benić je podsjetio kako mu je, kad god bi scenarist u ceremoniji otvaranja predvidio ulogu novinara, upravo ta uloga pripala. Posebno se sjetio otvaranja 2008. godine, kada je kao novinar postavio pitanje Knezu kojeg je utjelovio Predrag Pređo Vušović, a redatelj Krešimir Dolenčić prepustio mu je da sam smisli pitanja. Šala o jezicima, namijenjena tadašnjem premijeru, završila je tako što je umjesto Sanadera, te godine na otvaranje Festivala došao predsjednik Mesić, pa je cijeli prizor poprimio dodatni politički humor.
Večer je dodatnu težinu dobila i kroz prikaz isječaka iz dvodijelnog dokumentarnog filma „Grad od Igara, Igre od Grada“, kojeg je Vedran Benić snimio u suradnji sa sinom, redateljem Lukšom Benićem, u produkciji Igara i HTV-a. Film, ispričan iz perspektive čovjeka koji je s Igrama rastao, radio i živio ih iznutra, projicira sedam desetljeća festivalske memorije. Zaključak je jasan: politike prolaze, direktori se mijenjaju, ali „ljudi nazbilj“ i magija koja nastaje kad se svjetla reflektora upale na dubrovačkom kamenu, ostaju neizbrisivi. Sinoć smo u Saloči od zrcala ponovno vidjeli odraz Igara– onaj festivalski, ponosni i vječni.
