„Koga nije – bez njega se može
I suzdržanost – čija je veća?
Prah se odsustva njegovog taloži
U tih stalaktit il u stećak
Koga nema – brišu mu se stope
Prazni minuti njegov prostor pune
Ko pahuljice sniježne, tople
Prozor napuštene sobe
Koga nema – gdje sad korača
Nad kojom sporom vodom snatri
Lice njegovo – promijenjeno lice spavača
I u imenu mu slova saplet
Gdje mu tragovi prestaju – ne zna se
Tako ni rose stisak grani
A poređuje ga ko ne umije
Od nazočnosti njegove da se brani.“( 1977. zbirka „Zgrad“)
Tvorac ovih stihova poginuo je 5.listopada 1991.tijekom granatiranja Dubrovnika. U obiteljskoj kući na Pločama, u Župskoj ulici broj 5, poginuo je dubrovački književnik, pjesnik i prevoditelj Milan Milišić. Milišić je bio prva civilna žtva agresorskog napada na Dubrovnik.
Rođen je 6. srpnja 1941. Njegov plodan i raznovrsan rad obuhvaćao je eseje, putopise, dramska djela, poeziju, romane i književne reportaže. Sa prvom suprugom Mary Martin preveo je Tolkienovo djelo „Hobit“, uređivao list „Laus“ i časopis „Dubrovnik“, od 1987. bio dramaturg Kazališta Marina Držića. 1984. “Laus“ je objavio Milišićevu novelu koja je tematizirala partizanski zločin na Daksi 1944. pod nazivom „Život za slobodu“ koja ga je koštala godinu i po dana uvjetne zatvorske kazne zbog „napada na tekovine socijalizma i Narodno oslobodilačke borbe“.
Milišić je bio član Društva hrvatskih književnika i hrvatskog PEN centra.
Mnoge stihove podario je Dubrovniku kojeg je silno volio i osjećao. I u njemu je zauvijek zatvorio oči.
