Korčulani, a i ostali…molim malo pozornosti

ROBERT VRENKO
19.12.2001. – 24.04.2018.
Tko je zapravo bio Robert Vrenko? Pročitajte najprije poruku koja mi je stigla od žene kojoj je to dijete posebno priraslo srcu.
Citiram..
–Postovani, ne znam da li ste u mogucnosti ostvariti moju molbu ali nista ne gubim time sto Vas zamolim. Trajekt Lastovo je obilježio živote puno ljudi, a nas , Velolučana, Korčulana, Lastovčana pogotovo. Među svim tim životima i ljudima bio je i jedan mali dječak koji nije cio svoj život živio u Veloj Luci, ali su Luka i trajekti bili njegov život. Volio je sve trajekte ali Lastovo najviše. Jer je jedino on mogao voziti po vremenu koje je on najviše volio. Po najžešćoj južini. Uvik bi po najvećem nevremenu htio vani, a mi veliki smo vikali na njega. Kad je upisao školu u Splitu, nije više bilo velikih da ga sputavaju pa bi izašao van i uživao u borbi Lastova sa valovima i vjetrom i vrištao od smijeha. Snimao je sve samo da nam pokaže i zaledi nam krv u žilama. Taj dječak je bio moj neput, druga polovina moje duše,koji je nažalost preminuo od karcinoma prije godinu i pol dana. I zadnji put u njegovu ga je Luku doveo trajekt. Moja molba jest ; 19.12-tog taj dječak bi napunio 18 godina. Ukoliko ijednu liniju za Luku tog dana bude vozio Lastovo, da li bi mogao bar jednom zatrubiti onu svoju mocnu trubu za tog dječaka? Vjerovatno molim previše i ako nije moguće razumijem. Hvala u svakom slučaju. Lip pozdrav i mirno more.
-završen citat
Krenuo sam tim tragom I došao do zastrašujućih podataka. Na žalost, nije prvi slučaj zabilježen kod nas. Nadajmo se da je posljednji. Nadajmo se da više nikad niti jedna majka neće zaplakati za svojim djetetom radi tuđeg nemara, nebrige I neznanja. Ali, pogledajmo o čemu se točno radi u ovom slučaju…Ovo je priča koju su prenijeli mediji.
Dječak se u KBC-u Split previjao od bolova, a doktori mu rekli da laže. Umro je.
NAKON što smo objavili zastrašujuću priču o 11-godišnjem dječaku Petru koji je preminuo na Rebru nakon gnjusnog tretmana liječnika i sestara, sad smo doznali da je sličan tretman imao i 16-godišnji Robert Vrenko u KBC-u Split, gdje je preminuo 24. 4. prošle godine. Njegova majka Ana Oreb za Index je ispričala što je sve njen sin prolazio za vrijeme liječenja.

Dječak iz Cavtata bolovao je od Hodgkinove bolesti. Previjao se od bolova, a liječnica mu je, kaže majka, na Odjelu dječje hematologije rekla da mu nije ništa te su mu dali placebo (tzv. lažni lijek bez aktivne tvari) na kojem je bila naljepnica pravog lijeka, a sve kako bi dokazali da izmišlja bol.
Da Robi, kako je zvala sina, boluje od Hodgkina saznali su 22. 2. 2018. godine. Dječak je, priča nam majka, poslan u Rijeku na PET CT jer takav uređaj u KBC-u Split nemaju, a u jednoj splitskoj poliklinici koja ga ima, bio je pokvaren. Roditelji su sami morali zvati i sve dogovoriti za dolazak na pregled u riječku polikliniku.
“Kemoterapiju je počeo primati tek 9. ožujka u Splitu, gdje su nam doktori davali jako šture informacije i samo ponavljali da sve ide po protokolu. Budući da radim u Švedskoj, pitala sam liječnike da ga prebacim tamo na liječenje. Doktorica je rekla da imaju istu kemoterapiju i u Švedskoj i u Hrvatskoj, tako da smo nastavili liječenje u Splitu jer tu su mu rodbina i prijatelji. Na Odjelu dječje hematologije po danu može biti jedan roditelj, na cijelom Odjelu nema WC-a za odrasle i samo jedan za djecu. Toliko je mali da se vani sve čuje kad neko dijete povraća. Uvjeti su jako loši, bolnica je kao iz komunističkog doba, u sobi nije bilo stolica pa je jedan tata kupio. U sobi nije bilo tuša ni kupaonice, već sam ga tuširala u jednoj prostoriji u kojoj je samo tuš i tamo sestre inače puše. Tamo sam kupala Robija. U toj bolnici iza 14 h nema nijednog liječnika, a vikendom je samo jedan doktor na cijelom dječjem odjelu za sve dječje bolesti”, rekla nam je Robijeva majka Ana.
“Previjao se od bolova, cijeli dan je govorio da ga sve boli i probada, a na Hitnoj su mu rekli da je to normalno”
Kaže kako je svakog dana u 13.30 bilo predviđeno da liječnik da informacije o zdravstvenom stanju djece, no kaže kako ih na kraju nisu dobivali svakog dana. Pitali su, ističe, liječnice na Odjelu koju podvrstu bolesti ima Robi, na što su im, kaže, liječnice rekle da to nije njihova stvar da znaju.
“Samo su govorili da sve ide po protokolu i da je sve u redu. Poslije prve kemoterapije je išao doma 10 dana i onda se vratio. Dan prije posljednjeg dana 2. ciklusa kemoterapije počeo se previjati od bolova, cijeli dan je govorio da ga sve boli i probada. Odveden je na Hitnu gdje su mu rekli da je to normalno za njegovu bolest i dobio je Brufen za bolove. Drugi dana nas je probudio u 5 ujutro, nije mogao sam na WC i opet smo zvali Hitnu koja je došla i odvela ga na Odjel hematologije. Čekali smo 3 sata liječnicu da ga pregleda, sve dok tata nije poludio pa je došla. U međuvremenu su došle sestre i počele mu davati kemoterapiju bez da su doktorice vidjele što ga boli”, ispričala nam je Ana Oreb.
Navodi kako su nakon toga, budući da je i dalje trpio jake bolove, više puta zvali liječnice pa su mu opet dali Brufen i Paracetamol te ga poslali na snimanje pluća. No kako nije bio u stanju otići do prostorije za snimanje, oni su s aparatom došli u sobu gdje je on ležao.
“Potom su pozvali psihijatra jer su rekli da Robi izmišlja bolove i da bi mu prepisali antidepresive. Navečer sam zvala doktoricu, koja je došla s još jednom doktoricom i dala mu lijek koji se, kako sam kasnije doznala, daje u zadnjoj fazi raka. Tu je noć spavao, sestre su dolazile namjestiti lijek i sestre su stvarno bile divne. Sutradan je bio polusvjestan, navečer je tata ostao spavati s njim u bolnici i rekao da je Robi cijelu noć jaukao od bolova. Ujutro je u 5 došla doktorica i rekla da su mu maknuli lijek da vide laže li Robi, davali su mu placebo, a napisali su ime lijeka. Nedjelju popodne je isto bio u užasnim bolovima, tražila sam doktoricu, a onda je došla druga doktorica koja je Robiju rekla: ‘Ajde, nije ti ništa.’ Kad sam je pitala zašto mu ne naprave pretrage da vide što ga to tako jako boli, ona me zvala u svoj u ured i rekla: ‘Pogledajte vani dan, a on je tu zatvoren, on bi htio biti sa svojim vršnjacima.’ Tako je objasnila njegovu bol”, rekla nam je očajna majka.
Navodi kako je Robi i dalje trpio jake bolove i tek kad je ona počela prijetiti novinarima, onda su mu, kaže, došli prvi put izvaditi mokraću, a nakon toga i krv.
Nakon što su, kaže, stigli nalazi, svi su se uznemirili, a liječnica im je rekla da su mu porasli jetreni enzimi i odveli su ga na intenzivnu.
Zadnje što je Robi rekao mami je: “Mama, bojim se”
“Doktorica je rekla da se to zna dogoditi s jetrom, a kad sam je u nedjelju molila da mu izvadi nalaze, nije htjela. Onda mi je na intenzivnoj druga doktorica rekla da se pripremimo, da bismo ujutro trebali u Zagreb. Kad sam došla ujutro, Robi je prošao kroz hodnik, bio je cijeli modar. Imao je masku na licu, vodili su ga na snimanje jetre. Doktorica mi je rekla nije ništa alarmantno i rekla je da su ga odbili iz Zagreba i rekli da nije slučaj za njih. To popodne smo imali sastanak s liječnicom koja je prije radila u KBC-u Split, otišla je u mirovinu i sad radi privatno. Odnijeli smo joj sve nalaze, rekla je da Robi ima tešku dijagnozu, ali da postoji pametan lijek za njegovu bolest koji nam nitko u bolnici nije spomenuo, iako bismo mi napravili sve što možemo da dijete dobije terapiju”, rekla nam je Ana Oreb.
Robijeva liječnica rekla joj je pak da Robi ima tromb ili da mu otkazuje jetra zbog kemoterapije. Ugradili su mu, kaže, još jedan kateter na vratu.
“Robi mi je zadnji put kad smo razgovarali rekao: ‘Mama, bojim se radi tromba’, ja sam mu rekla da ga puno volim. Nakon 2 h su nas zvali i rekli da nije tromb, već da mu jetra otkazuje. Pitala sam što sad pa su rekli da se radi njegove bolesti ne može raditi transplantacija i da se možemo samo nadati da će mu se tijelo samo izboriti. Otišli smo doma i u 1 iza ponoći su nas zvali da je umro. Da smo samo znali za taj pametni lijek, da smo dobivali više informacija od liječnika, nama su sestre više govorile od liječnica, od kojih jedna, recimo, nikad nije ni ušla u Robijevu sobu”, ispričala nam je Ana Oreb.
Kaže kako je na kraju njegove nalaze odnijela nezavisnom sudskom vještaku u Beograd koji je procijenio da je Robi imao tešku bolest, Hodgkinov limfom, 3. stadij, no da nije umro od bolesti.
Vještak je zaključio da je Robi umro od komplikacija kod liječenja, primao je 9 do 12 lijekova, većinom citostatika, što je dovelo do naglog, akutnog odumiranja jetre i to je uzrok smrti. Svaka osoba drugačije reagira na lijekove. Neki ljudi podnose lijekove bez značajnih problema, a drugi mogu razviti nuspojave koje mogu varirati od blagih do fatalnih. Prema procjenama oko 7% pacijenata u bolnicama razvije teške nuspojave, a 0,4% od njih umire. Nuspojave lijekova su peti najčešći uzrok smrti u zapadnom svijetu. U večini slučajeva, ove reakcije su određene naslijeđenim genetičkim varijacijama ili interakcijom među određenim lijekovima. Da su Robiju prije početka liječenja napravili farmakogenetsko testiranje koje se vani radi pod obvezno bio bi možda još danas sa nama, a i samo liječenje bi se moglo prilagoditi njemu i čak povećati učinkovitost liječenja. Obzirom da su citostatici izrazito jaki i toksični lijekovi, trebao bi sustav osigurati sredstva za testiranje barem za najranjivije skupine i najvjrednije što imamo na svijetu za DJECU. I ono najvažnije, to uopće nije toliko skupo kako liječnici znaju koristiti kao izliku za neizvođenje testova, jer privatno dođe svega 2000 kuna, te svjesni potencijalnih teških nuspojava reagiraju tek kada do njih nažalost dode. Da su bar odgodili onda kemoterapiju preko vikenda kad ga je hitna dovela pa da nađu uzrok boli ili da je bar liječnica napravila nalaze popodne kad sam je molila, a ne tek navečer, ranije bi bio prebačen na dječji JIL i krenulo bi se prije sa intezivnom njegom i liječenjem Robi je mogao biti živ.
I navečer, kad sam im rekla da ću ih tužiti, ona je rekla da je postupala po nalogu doktorica s Dječje hematologije”, ispričala nam je Ana Oreb.
Poslali smo upit u KBC Split, tražili smo da nam komentiraju ovakav liječnički tretman dječaka iz Cavtata, a njhov odgovor ćemo objaviti kad ga primimo.

Nakon svega ovoga, ja kao administrator grupe, želim pokrenuti inicijativu da se tog 19. prosinca na neki način oda počast malom Robertu. Na način da se na mostu našeg trajekta Lastovo postavi njegova slika koja će biti vidljiva svima koji budu gledali brod dok dolazi na mul u Vela Luci. Brod bi trebao zatrubiti u pozdrav, dok oko njega bude plivalo 18 karanfila koji će s Lastova biti bačeni u more. Lučani, spustite se u porat tog 19. prosinca sa upaljenim svijećama, pokažite da niste imuni na tuđu nevolju, na patnje svojih susjeda. Budite potpora i utjeha jednoj mladoj, tužnoj majci koja će to veče biti među vama u Vela luci s upaljenim lampionima za svog sina.
Ovih dana svjedoci smo nastavka tragične priče o malom Gabrijelu Bebiću iz Metkovića čiji je život ugašen nemarom medicinskog osoblja. Evo, nakon više od godinu dana, istraga se privodi kraju, naziru se odgovorne osobe. Ima toga još na žalost, a ova inicijativa neka bude kakav-takav doprinos našim nastojanjima da se tome jednom zauvijek stane na kraj. Svi smo mi roditelji, svi smo osjetljivi na svoju djecu i ne dao Bog više nikome da svom djetetu nosi cvijeće na grob.
Pozivam vas još jednom, spustite se do rive 19.prosinca, ponesite svijeće, a naše Lastovo će sa slikom Robija na mostu, zatrubiti njemu u pozdrav. I kad bude napuštao velolučki porat, još jednom zatrubiti Robiju, nesretnom dječaku koji je kao i svi mi, volio taj brod više nego ijedan drugi, stoji na Facebook stranici M/t Lastovo.