Zbog koronavirusa učenici su napustili svoje školske klupe. Iako nekima to i nije teško palo, osmaši i maturanti su ostali bez onih uspomena koje smo manje-više svi imali.

Pročitajte pismo dubrovačke profesorice Nikice Anić svojim maturanticama. Iako im nije bila razrednica, cure iz Jezične gimnazije ostat će zauvijek u njezinom srcu. 

Odbijam vam reći adio gledajući pred sobom ekran, nakon što sam četiri godine gledala kako rastete, slušala kako pričate i kako dijelite sa mnom ono što vas tišti.

Odbijam reći : “Adio, cure”,nakon što smo proputovale Italiju vozeći se noću u autobusima osrednje klase i čudnih mirisa.

Odbijam reći’: “Krenite u život!”, a da vam pri tom nisam stisnula ruku i zagrlila vas onako za sretan put kao što profa, s kojom ste odrasle, radi. Ne postoji na tastaturi neka tipka koja se pritisne i izbriše jednu generaciju. Nema tog programa koji bi prepoznao kad vas glava boli, kad vas je dokrajčio test iz matematike, kad ste pune kretavne energije za sat engleskoga, a kad da uredimo školski pano na način na koje ste vi znale i kad ste sretne jer idemo na Stradun za Valentinovo dijeliti poruke ljubavi ljudima u vrijeme kad nam svima ljubavi treba.

Za zadnji dan škole, ne želim vam reći adio sa stolice u svom domu, ispred ekrana ne videći ispred sebe lica puna radosti, nade i iščekivanja.. Adio će biti na naš način… a načine smo tijekom ove četiri godine uvijek nalazile.