„Višak iz komercijale potrebno je vratiti u besplatne programe za građane. Kultura nije roba, no proračunski novac traži jasnu odgovornost“, ključna je poruka gradske vijećnice Centra Viktorije Knežević, vezano za upravljanje gradskom kulturnom infrastrukturom. Iako najvažnije kulturne potrebe nemaju tržišnu cijenu, kako je naglasila, financijska održivost i kvaliteta programa postižu se pametnim balansiranjem prihoda.

„Neke programe, poput edukacije, istraživanja i sadržaja od posebne vrijednosti, Grad mora u potpunosti financirati, bez očekivanja povrata ili profita. S druge strane, dužni smo maksimalno iskoristiti potencijal onih prostora i aktivnosti koji mogu stvarati prihod, ne zbog profita, nego radi održivosti i boljeg javnog interesa”, istaknula je Knežević.

Smatra da model upravljanja treba djelovati po principu tri ‘košarice’:

A košarica: javno dobro (100% proračunska sredstva za neprofitne programe)

B košarica: hibridni model (djelomično iz prodaje, djelomično iz proračuna)

C košarica: programski sadržaji s tržišnom vrijednošću, čiji se višak ulaže u A i B

Ovakav model se, pojašnjava Knežević, naziva križnim subvencioniranjem. „Višak koji ostvarimo kroz najam, događanja ili prodaju usluga treba vratiti ondje gdje nema tržišne isplativosti – u besplatne programe za djecu i mlade, obnovu baštine ili inovativne projekte”, kazala je, dodajući da je poseban naglasak stavljen na socijalnu dostupnost, odnosno besplatan ili pristupačan ulaz za djecu, umirovljenike i ranjive skupine.

Transparentnost mora biti u središtu modela pa, prema njezinu mišljenju, godišnje trebamo javno prikazivati koliko su komercijalni programi financirali javne sadržaje, da građani točno znaju gdje ide njihov novac i kako se zadržava kvaliteta bez poskupljenja. „Sve institucije koje upravljaju sadržajima u kulturi, ne trebaju biti isključivo profitno orijentirane firme, već svoj pozitivan rezultat trebaju koristiti tako da povećaju kvalitetu javnog sadržaja i ostanu dostupni široj zajednici“, rekla je.

Knežević je pojasnila i po kojim kriterijima bi se trebalo odlučivati što je za proračun, a što tržišno te navela kriterije javnog interesa: edukacija, očuvanje, pristup ranjivim skupinama i inovativni sadržaji idu u proračunsku košaricu, a tržišno ide ono što je primjereno prostoru i vrijednostima baštine.

„Ovakav pristup ne komercijalizira kulturu već je čini otpornijom i dostupnijom“, navela je, zaključivši da trebamo čuvati ono što je važno i neisplativo, a zarađivati ondje gdje je to primjereno i pod jasnim pravilima.