Roditeljski sastanak za roditelje djece s poteškoćama koja pohađaju Osnovnu školu Marina Držića održan je 02. rujna. To ne bi bilo ništa neuobičajeno, da roditelji na tom sastanku nisu dobili nove informacije: one o preseljenju djece u drugu zgradu, u onu bivše prometne policije, koja nema siguran pristup za njihovu djecu.
Roditelji su negodovali, dovelo ih se pred gotov čin, pa su uputili mail na Grad Dubrovnik kao osnivača i OŠ Marina Držića.
Roditelji su nas kontaktirali i napomenuli kako žele dati školi par dana vremena za iznalaženje problema za njihovu djecu. Do danas, kako saznajemo-ništa se nije promijenilo.
Poslali smo upit na Grad Dubrovnik, odgovorili su nam da se obratimo direktno osnovnoj školi.
Odgovor potpisuje ravnateljica, Veronika Šmanjak:
Posebni odjeli Osnovne škole Marina Držića premješteni su u jedan dio zgrade Hrvatskoga telekoma u neposrednoj blizini Škole.
Škola je u prostor ušla u ponedjeljak, 1. rujna, te odmah započela s uređenjem kako bi ono bilo dovršeno do početka nastavne godine. U utorak, 2. rujna, roditelji su o tome obaviješteni. Unutarnji prostori sada su uređeni i spremni za boravak djece.
Svjesni smo spomenutih nedostataka na ulazu i potrebe za adaptacijom stepenica i prostora ispred lifta. Započet ćemo s tim radovima čim se obavi procedura koje se trebamo pridržavati budući da smo zakupci u unajmljenome prostoru. Svima nama je u interesu da to bude u što skorijem roku.”
Fotografija samog ulaza za ovu djecu govori više od tisuću riječi. Skale nisu odgovarajuće ni za djecu bez poteškoća. Nema rampe, a na vrhu skalina nalazi se – lift. Za mnogu djecu iz autističnog spektra, ovaj je ulaz nemoguć. Parking je također problem.
Porazgovarali smo s jednom mamom, Ivonom Grbešić, koja nam je kazala:
-Žao mi je što sam ponovo svjedokom nepravde koja se događa djeci s poteškoćama, točnije djeci koja pohađaju ovu školu, a među njima je i naš dječak. Krenula je nova školska godina, na stranicama Grada Dubrovnika objave povodom početka školske godine, gledam videa priredbi, dobrodošlice, čista sreća, a s druge strane je nekim roditeljima početak nove školske godine samo tuga i bol, uvodno kaže Grbešić.
-Naša djeca nisu pošla u svoju školu. Mi, roditelji, dovedeni smo pred gotov čin, samo par dana prije početka nastave. Na roditeljskom sastanku su nam kazali kako škola nije gotova s radovima. Radi se o energetskoj obnovi o kojoj se priča već tri godine! Natječaj je objavljen tek kad je završila prošla školska godina, a radovi počeli u srpnju. Naravno da nije bilo vremena da se radovi završe na vrijeme.
Grbešić priča kako je na roditeljskom izrečena informacija kako će djeca biti prebačena u obližnju zgradu, onu nekadašnje policijske prometne postaje, točnije njezin stražnji dio u slijepoj ulici.
– Na naše pitanje možemo li otići razgledati prostor unutra, rečeno nam je kako ga nisu ni oni razgledali. Pričamo o 02. rujnu! Škola je počela 08. rujna! U razredu je nastao šok, žamor, roditelji su iskazivali nezadovoljstvo, a ravnateljica je lupala rukom o stol u nekoliko navrata da nas utiša!! Stvarno?! Pa jesmo li razred tinejđera kojima treba odgojna mjera ili roditelji djece na čijim leđima se uvijek, ali baš uvijek lome koplja?, ogorčena je ova majka.
Nadalje, iznosi jednu nevjerojatnu stvar: Pristup školi samo i izričito u danima nastave imaju samo zaposlenici!
-Nezamislivo! Ne možemo se upoznati s prostorom, ne možemo dovesti i uvesti dijete ni prvi dan nastave! Kad je završio roditeljski sastanak, odlučili smo sami prošetati do zgrade i pronaći je, jer nam ravnateljica nije znala reći ni točnu adresu. Doživjeli smo šok. Fotografija vam govori sve, osnovna ljudska prava su prekršena. Prekršena su prava osoba s invaliditetom. Žao mi je da nitko o ovome do danas nije obavijestio Ured pravobranitelja za osobe s invaliditetom. Gdje je rampa, gdje su odgovarajuće stepenice? Druga opcija su požarne, koje ne odgovaraju djeci koja imaju fizičke smetnje! Na ovaj način nisu zadovoljeni minimalni uvjeti za sigurnost djece u slučaju požara ni bilo kakve druge nezgode.
Što se tiče parkinga, Grbešić dodaje:
-Pristup automobilom je težak, nema mjesta za okrenuti se, a ni parkirati. Ponudili su nam stari parking, ali samo par mjesta i rekli nam da se ne zadržavamo. Došla sam po dijete nakon nastave, nisam imala gdje parkirati. Pitala sam radnike koji rade na školi znaju li čiji su automobili, na mjestima koja su nama obećana. Rekli su da su njihovi. Dakle, ni to nam nisu uspjeli omogućiti ni ispoštovati.
Dakle, vi ne znate je li prostor unutar novog prostora prilagođen osobama s invaliditetom?
-Kako sam navela, nije nam dozvoljen ulazak. Uspjela sam samo vidjeti kako izgleda kantina za ručak i produženi boravak, kad sam dolazila po dijete. Znam da postoje liftovi između katova, ali nemam informaciju jesu li uređeni wc-i za osobe s invaliditetom i sve prostorije koje su im potrebne. Uredi su koliko znam, logično, manji od učionica, razredi su prenatrpani i nemaju nikakav izlaz na vanjski prostor, gdje bi mogli prošetati.
Grbešić nam kaže kako pojedina djeca nisu došla na nastavu, što zbog novonastale situacije, što zbog nerješavanja pomoćnika u nastavi na vrijeme.
-Nevjerojatno je da dovoljnog broja asistenata nema baš tamo gdje ih treba biti u dovoljnom broju. Djeca su nam za cijelo prvo polugodište zakinuta i za tjelesno-zdravstvenu kulturu koja se odvijala u dvorani OŠ. Jedina preostala opcija je da ih se izvede do parka, ali nažalost to ne može biti često jer kronično nedostaje stručnog kadra. Još nemamo informacije ni kako će se odvijati terapije na koje imaju pravo unutar škole. Ne mogu vjerovati da se ovakve stvari događaju u 21. stoljeću!
Za kraj ova majka djeteta s poteškoćama kaže:
-Suosjećam sa svim roditeljima, a još više s učiteljicama koje su s našom djecom i koje se, vjerujte mi, bore nadljudskim snagama da jedan dan u razredu izađe na dobro. Skidam im kapu do poda.
