Na današnji dan, 07. listopada 1991. odvijala se bitka za Zvekovicu. Došlo je do direktnog okršaja između naših branitelja i JNA.

Neki su ljudi ubijeni, zaklani, neki odvedeni u koncentracijski logor u Morinj.

Jusuf Muslija, Rasim Pramenković, Niko Srgota, Ilija Šaravanja i Lovro Guljelmović tog dana u Konavlima ostavili su svoje živote na oltaru domovine.

Rasim Pramenković i Jusuf Muslija do dan danas nisu nađeni.

Podsjetimo, Rasim, Ragip i Hasim Pramenković bili su dragovoljci Domovinskog rata. Nisu bili ni Dubrovčani, ni Hrvati. Tu su radili i tražili su sedam dana ispred Kriznog štaba da im se da oružje u ruke. Da pomognu, brane naše Konavle i Dubrovnik. Jedan je poginuo, drugi je ranjen i odveden u logor. Treći se uspio izvući iz opkoljene Zvekovice i proveo još neko vrijeme braneći Grad.

Hasim Pramenković, nakon izlaska iz logora ide vidjeti majku u Sandžak, pa ga ponovo zarobljava JNA, jer su snimci njegovog uhićenja obišli ostatak bivše Jugoslavije. Smatran je izdajnikom i za to robijao još šest mjeseci. Njihov rođak, samo zato što je nosio “izdajničko” prezime izveden je iz autobusa u BiH, strijeljan i bačen u rijeku kojom je plutao sedam dana do pronalaska tijela. Iako u toj zemlji nije tada još počeo rat.

Srpska televizija objavila je kako su sva tri brata poginula. Što je prolazila obitelj Pramenković, to možemo samo zamisliti.

Hasim Pramenković je trideset godina kasnije dobio status hrvatskog branitelja. Iako je bio zarobljenik u Morinju. Uhićen s puškom u ruci. Ranjen. Mirovinu još nije dobio. Ali jest moždani udar prije nekih mjesec dana.

Njegovog brata, tvrdim nitko ne traži. Papiri su nestajali, govorili su iz Odjela za nestale kako nisu mogli naći krvne srodnike za DNA, iako ima i dan danas dva živa brata i dvije sestre. Isto tako, kazali su kako Rasima Pramenkovića nema u Knjizi nestalih jer nitko od obitelji nije kontaktirao Crveni križ, što apsolutno nije istina. Ponovo su prije tri godine predali zahtjev u sarajevskom Crvenom križu, ali ni dan danas se njegovo ime tamo ne nalazi. Iako kažu iz institucija “ipak ga i dalje tražimo.”

Osobno sam pošla na razgovor s vojnicima JNA na Ivanicu, pokušala saznati od njih neke podatke. Dobila sam informaciju kako su neka tijela bačena u trebinjsko groblje. Saznala sam isto tako kako se 86 vreća kostiju s našeg područja i dijela BiH nalazi u Sabirnom centru u Nevesinju. Trebao je novi nalog za DNA, jer Hrvatska nije htjela dati podatke iz svoje baze. Nalog je izdala BiH, čeka se odgovor već godinu dana…

Za Jusufa Musliju su mi također govorili da nema krvnih srodnika. Čovjek je imao suprugu i troje djece. Našla sam ih preko društvenih mreža. Kažu mi kako nisu znali na koji način im je otac poginuo. Poslala sam im video njegovog stradavanja.

Poslala sam na stotine mailova, razgovarala sa stotinama ljudi, svjedoka. Stalno nailazila na zidove. Pitam se, gdje su nestali ljudi? I zašto nam je toliko malo stalo? Pitam samo jedno: Bi li se gospodo zauzeli da se radi o nekom vašem?

Ni dan danas nemaju ni spomen ploče. Nitko je ne želi postaviti. Kažu: Imate spomenik Konavoska mati pa položite vijenac tamo.

Nadam se, kako će za ljude poginule na Zvekovici osvanuti ploča do Dana branitelja. Jer su to ovi ljudi i ove obitelji to zaslužili…

Ovim putem zahvaljujem braniteljima Ričardu Milunu i Anti Fragiću, koji su se uključili u ovu priču kako bi istina došla na vidjelo. Hvala i svim onim ljudima koji su u ovim lošim vremenima i dalje ljudi. I hvala Odjelu za nestale u Mostaru kojima je i dalje stalo, za razliku od mnogih.