Postoje fotografije koje govore više od tisuću riječi. Jedna od njih čuva posljednji oproštaj mladog dubrovačkog branitelja Antonia Vatovića Vajte s njegovom majkom Majom, prije odlaska na položaj s kojeg se više nikada nije vratio.

Imao je tek 19 godina. Bio je na pragu života, s mladenačkim snovima i budućnošću koja je tek trebala početi. Ali, rat je imao druge planove.

Antonio se 01. listopada 1991. uključio u obranu suvereniteta Republike Hrvatske kao prpadnik SJP Grof. Nešto više od mjesec dana kasnije, 09. studenog 1991. poginuo je na Bosanci.

O tome koliko su teški bili ti dani, svojedobno je za naš portal kazala njegova majka Maja Vatović:

“Na ove dane sam nikakva. Kada sam ga pokušala zaustaviti da ne ide u rat, nisam mogla. Klečala sam, molila ga, ali njegovo je srce bilo jače od svega. I hrabrost, naravno”

U tim riječima je sadržana sva tragedija jednog vremena. Majka koja od straha moli svog sina da ostane i jedan devetnaestogodišnjak koji unatoč njezinim molbama, odlazi.

Antonio se nikada nije vratio.

Pokopan je u Aleji branitelja na dubrovačkom groblju Boninovo, odlikovan je Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana te Spomenicom Domovinskog rata.

Ova fotografija je i sjećanje na neke majke, koje zauvijek ostaju na jednom mjestu, tamo gdje su posljednji put zagrlile svoje dijete.

Antonio, počivaj u miru Božjem. I hvala ti na svemu.