Sinoć je u Dubrovniku izvedena predstava redatelja Petra Pejakovića i dramaturginje Anje Pletikose u izvedbi dramskog studija Prazan Prostor “Smrt u Dubrovniku”, zasnovana na arhivskim materijalima i svjedočanstvima onih koji su napadali Dubrovnik. Autori su ovim, zaista, kazališnim remek djelom suočili crnogorsko društvo s njihovom ulogom u napadu na hrvatski biser.

Upravo Dubrovnik, često opisivan kao najljepši grad tadašnje Jugoslavije, kojeg su svojatali mnogi nije samo simbol kulturne baštine već i mjesto hrvatskog stradanja i tragedije koja je urezana u naše kolektivno sjećanje.

Maestralna glumačka izvedba Slaviše Grubiše, Pavla Prelevića, Pavla Novakovića, Miloša Kašćelana, Kristijana Blečića i Maše Božović ove vrlo kompleksne, jake i dirljive predstave dubrovačku publiku je prodrmala, digla na noge i aplauzom su više puta pozvali na bis.

U predstavi se govori o traumama, o Morinju, o premlaćivanju branitelja i civila, o negiranju i odgovornosti Crne Gore za napad na Dubrovnik 1991. godine. Predstava je poprilično brutalna i otvara neke stare rane. Govori se i o tome kako su Crnogorci u više navrata napadali Grad, a spominju se i pjesnik i književnik Milan Milišić i ratni fotoreporter i dragovoljac Domovinskog rata Pavo Urban, obojica poginula od minobacačke granate.

“Smrt u Dubrovniku” nije klasična drama, radnja nije linearna, a dramaturgija počiva na fragmentima svjedočanstava i monologa. Glumci su povremeno u interakciji s publikom, nekada su posrednici između dokumenta i publike, a izgovaraju i riječi stvarnih ljudi.

“Smrt u Dubrovniku” je, rekla bih i svojevrsni društveni eksperiment. Govori ne samo o prošlosti nego i o današnjem odnosu prema njoj, o zaboravu, selektivnom sjećanju i političkim interpretacijama.

Velika je stvar što o tome svemu govore upravo Crnogorci kroz ovo umjetničko djelo. Što otvoreno iznose temu napada na Dubrovnik, koja se godinama prešućivala, zatajivala ili marginalizirala s njihove strane. Teatar ne može promijeniti povijest, ali može otvoriti temu za razgovor. Na kojem su mnogi ostali.

Naime, predstava se odvija u dva dijela i traje preko dva i pol sata. Na kraju je mnogobrojna publika u kinu Sloboda ostala na razgovoru s ekipom koja je stvarala ovu predstavu.

Pitala sam redatelja Pejakovića kako crnogorska vlast gleda na ovu predstavu.

-Ne gledaju je (smijeh). Crna Gora se u odnosu na ovu predstavu pravi mrtva, kao u odnosu na većinu stvari. Nastupali smo u četiri grada, u ostale nam je zabranjeno…Predstavu igramo više izvan Crne Gore nego u Crnoj Gori…Bio je javni tužilac na premijeri, poslije toga su pokrenuti neki postupci..ako smo tome pridonijeli i minimalno, a nadamo se kako jesmo, odlično.

Predstava je, kaže Pejaković odigrana u Zagrebu, Splitu, u sklopu Marulićevih dana, u Sarajevu, Skopju, Beogradu, na redu je i Banja Luka i Priština.

-Imali smo čast pomoći ovoj predstavi. Možda je Petar izabrao nas jer mi već godinama obilježavamo početak napada na Dubrovnik. Podsjećamo na činjenice, broj žrtava i stradanja. Prošlu obljetnicu smo obilježili tako što nam je u goste došao Luko Brailo, bez kojeg ničega od ovog ne bi bilo, pitanje je bi li bilo i ove predstave i još mnogo toga. On je znao prepoznati ljude koji su s Cetinja vikali: S Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče….”, kazala je koproducentica Tea Gorjanc-Prelević iz Akcije za ljudska prava Crne Gore.

Glumci, mahom rođeni nakon rata, dali su svoj osvrt na događanja.

-U Crnoj Gori se priča kako se nije napadao Dubrovnik. Napadali smo ne jednom, nego više puta u povijesti. Razumijem kako je propaganda bila kakva je bila, ali ako si već došao na ratište i vidio kako se to što ti pričaju ne događa, zašto si išao dalje??, pita se Kristijan Blečić, rođen 2000.

Na kraju bih dodala kako me je predstava pogodila. Kazalište može otvoriti razgovor, ali ne može zamijeniti političku i društvenu odgovornost. Pomirenje je proces koji počinje priznanjem, ali mora završiti odgovornošću.

Predstava govori o istini, Ipak, šutnja o Dubrovniku trajala je predugo. Činjenica kako dolazi baš iz Crne Gore i bavi se granatiranjem, opkoljavanjem i stradavanjem Dubrovčana i Dubrovnika znači kako se ipak nešto pomaknulo.

Opsada našeg grada nije bila nesretan povijesni incident. Nije bila niti nesporazum, bila je politička i vojna odluka. Postojali su ljudi koji su je naredili, ljudi koji su je proveli i ljudi koji su je godinama opravdavali. A to rade i danas.