Panel pod nazivom „Kad aktivnost postane bijeg” održan je u sklopu Tjedna Caritasa Dubrovačke biskupije u srijedu 30. rujna u dvorani Ivana Pavla II. u Dubrovniku otvarajući temu važnu i blisku današnjem čovjeku – gdje prestaje zdrava aktivnost, a gdje počinje bježanje od samoga sebe.
U vremenu u kojemu su ljudi često previše zauzeti, stalno su u pokretu i ispunjeni brojnim obvezama, nije uvijek lako prepoznati kada aktivnost služi rastu osobe, a kada postaje način izbjegavanja susreta sa sobom, vlastitim osjećajima, odnosima i životnim situacijama koje traže osobnu pažnju i odgovornost.
Svoj pogled na ovu temu iz stručne, životne i duhovne perspektive dali su realitetna psihoterapeutkinja iz Splita Maja Jakšić, župnik župe sv. Josipa u Veloj Luci don Hrvoje Katušić i klinička psihologinja i voditeljica Obiteljskog savjetovališta Dubrovačke biskupije Silvia Sokal Gojavić. Susret je moderirala psihologinja Lorena Franušić.
Kroz razgovor se promišljalo o različitim oblicima bijega koji se ponekad skrivaju upravo iza aktivnosti koje same po sebi mogu biti dobre i korisne. Rad, tjelovježba, stalna potreba za zauzetošću, okretanje vlastitim interesima, ali i duhovni i molitveni sadržaji mogu izgubiti svoju zdravu mjeru ako postanu način da se ne osoba ne susretne s onim što je boli, s narušenim odnosima ili problemima u obitelji i svakodnevnom životu.
„Bijeg je pokušaj izbjegavanja neugodne stvarnosti i neugodnih emocija, najčešće vođen snažnom željom za trenutnim olakšanjem”, pojasnila je psihoterapeutkinja Jakšić. “Sam po sebi može biti normalna reakcija, ali postaje problematičan onda kada njime trajno izbjegavamo susret sa stvarnošću i suočavanje s onim što nam se događa. Zato je važno ostati uz sebe, pokušati razumjeti vlastite osjećaje i dati im prostor. Potrebno je raditi na kognitivnoj i duhovnoj obnovi kako bismo se sa stvarnošću mogli suočiti, a ne od nje bježati.”
Kako bi temu približila i kroz konkretno iskustvo, Jakšić je s nazočnima provela kratku vježbu u kojoj ih je pozvala da na trenutak zastanu, usmjere pažnju prema sebi i osvijeste što u tom trenutku osjećaju. Time je dodatno naglasila važnost prepoznavanja i prihvaćanja vlastitih emocija kao prvog koraka prema zdravijem suočavanju sa stvarnošću.
Župnik Katušić na početku se prisjetio vlastitih iskustava „bježanja u aktivizam”, vremena u kojemu ni sam nije prepoznavao što mu se zapravo događa. Tek s odmakom, odlukom da se zaustavi i promijeni perspektivu, došao je do važnog uvida – da ne mora sve učiniti sam i da svijet neće propasti ako nešto ne napravi odmah i sada.
Govoreći potom o mogućnosti bijega u duhovnost, istaknuo je kako ni duhovne aktivnosti same po sebi nisu jamstvo unutarnje slobode, nego također mogu postati način izbjegavanja stvarnosti i susreta sa samim sobom. Naglasio je da ta borba nije nova, nego je poznata još od prvih stoljeća kršćanstva i iskustva pustinjskih otaca, pritom posebno spomenuvši acediju kao stanje duha povezano s unutarnjim nemirom, bezvoljnošću i poteškoćom ostajanja u stvarnosti u kojoj se živi.
Psihologinja Sokal Gojavić osvrnula se na iskustva iz rada Obiteljskog savjetovališta, istaknuvši kako se i pretjerana aktivnost može pretvoriti u oblik bijega. Takvi se obrasci često prepoznaju u cjelodnevnom radu i stalnoj zaokupljenosti poslom, nakon čega slijedi povlačenje u virtualni svijet – internetske sadržaje, igrice, filmove i druge oblike zabave. Naglasila je kako je takav način funkcioniranja postao dijelom svakodnevice brojnih obitelji, a njegove se posljedice vrlo često odražavaju upravo na kvalitetu obiteljskih i partnerskih odnosa.
„U našem iskustvu takav obrazac češće susrećemo kod muškaraca. Kada se muž i otac povlači iz obiteljskog života kroz posao ili virtualni svijet, supruga nerijetko počinje preuzimati i njegov dio odgovornosti i uloge u obitelji. Tada dolazi do neravnoteže, udaljavanja partnera i postupnog narušavanja odnosa. Problem, dakle, nije samo u količini aktivnosti, nego u tome što ona može postati način izbjegavanja bliskosti, odgovornosti i stvarnog susreta s članovima vlastite obitelji”, zaključila je Sokal Gojavić. Posebno je istaknuta važnost iskrenog pogleda prema sebi i vlastitim motivima.
Na kraju panela otvoren je prostor i za pitanja nazočnih, što je nekoliko sudionika iskoristilo kako bi s panelistima dodatno produbili pojedine teme i nedoumice koje je razgovor otvorio.
Panel je tako pozvao okupljene na promišljanje o ravnoteži između djelovanja i zaustavljanja, između brige za druge i susreta sa samima sobom te o hrabrosti da osoba prepozna trenutke u kojima je potrebno ne pobjeći, nego ostati, razgovarati, potražiti pomoć i učiniti korak prema promjeni.
Marija Đurović
