Ovi dani studenog izrazito su teški za sve one koji se sjećaju Domovinskog rata. Slijedi sjećanje našeg sugrađanina Zorana Džamarije o događanjima u Mokošici.

-Teški su dani bili i prije, puno tuge, nevolje,smrti, svega što ni u najgorem horor filmu nisam mogao sanjat, ali najteže počinje onda kada je na tvrđavi preko puta Pobrežja zavijorila zastava neprijateljske vojske. Tog jutra postajem svjestan kako nije dobro, sve nade polako kopne. Zadnja je naredba 17. studenog, koju nam je obznanio naš zapovjednik Antun Tonći Bonić, od Zapovjedništva: Svaki vojnik na području Mokošice neka se povuče u grad! Gledali smo upitno jedni druge, suvišno je bilo i pitati: Zašto?? Kuda će minimalno 1500 stanovnika Mokošice, civila, žena i djece? Odgovora nije bilo!, sjeća se Džamarija, pa nastavlja:

-Dan kasnije, 18. studenog, nitko ne naslućuje zlo. U popodnevnim satima posljednji (na svoju ruku) branitelji iz Stare Mokošice dotrčavaju u naselje pred sklonište i kažu kako dolaze uz more osvajači osloboditelji. Bonić kontaktira Zapovjedništvo i kaže im kako neprijatelj ulazi u Mokošicu. Dakle, napominjem kako su dan ranije naredili povlačenje do zadnjeg branitelja! Odgovor iz Zapovjedništva je bio: “Nađite nekoga s bilo kakvim oružjem pa neka zapuca da ih omete i da ne uđu u naselje!”. Mogu reći kako nismo bili iznenađeni, jer smo do tada puno nelogičnosti prošli. Nije više bio prisutan ni strah, više očaj i osjećaj kako smo izdani i prodani, bili smo tužni. Igrom slučaja, a i zbog nepoštivanja zapovijedi branitelji koji su ranije uvečer stigli iz Stare Mokošice traže se po naselju, skupljaju pred skloništem kako bi pomogli i zapucali te zaustavili neprijatelja.

Džamarija priča kako je jedna puška ostala slobodna, M48 koju je uzeo profesor Prce i branitelji su krenuli prema školi i vrtiću.

– Ne spomenuti Milenka Merdžana, Josipa Franičevića Lulu, Iva Pavlinu, rezervnog policajca, nekoliko Splićana, bilo bi poražavajuće. Oni su zapucali s prostora oko vrtića i škole prema magistrali, upucali neprijateljske vojnike i vratili ih prema Staroj Mokošici. Banda četnička u povratku ispod naselja ubija ni krivog ni dužnog Mata Čeovića i naselje tu noć ostaje slobodno, ako se tako uopće  može nazvati. Branitelji koji su pucali i spasili narod Mokošice sakrivani su da ih okupator ne nađe. Istu večer u skloništu smo svi mi koji smo direktno uključeni od prvog dana u neki oblik organizacije. Trebamo donijeti odluku: za život ili sudbinu. Važemo što ćemo napraviti i ljudi su govorili redom: Ja ostajem, ostajem, ostajem…Mladen Donatović je čekao, imao je veliku barku, ako je netko htio da ga prebaci u grad. Uz mene je bio brat od 22 godine, cura od 18..Preispitivali smo se u tišini i odlučili ostati sa svojom braćom i dijeliti sudbinu.

Istu večer, priča Zoran Džamarija, iz zadnjeg ulaza zgrade na vrhu naselja odvedeno je 48 stanovnika Mokošice u nepoznatom pravcu.

-Osjećamo beznađe, tugu i razočaranje. Tog jutra 19. studenog, čuli smo kako je Vukovar pred padom, našu tugu i očaj ne možemo opisati. Stigla nam je i informacija koju nam je kazala Vera Lakić, kako je na vratima vrtića pronašla mrtvog branitelja sa zavezanim rukama na leđima. Bio je to Zdravko Gavrić. Za stolom u skloništu, onom pred kojim su poginula djeca, čekamo krvnike, a tišina se može rezati nožem…