“Bili smo skupina hrvatskih domoljuba iz Mokošice koju nikad nitko ne spominje….”

1823

Ovi dani studenog izrazito su teški za sve one koji se sjećaju Domovinskog rata. Slijedi sjećanje našeg sugrađanina Zorana Džamarije o događanjima u Mokošici.

-Teški su dani bili i prije, puno tuge, nevolje,smrti, svega što ni u najgorem horor filmu nisam mogao sanjat, ali najteže počinje onda kada je na tvrđavi preko puta Pobrežja zavijorila zastava neprijateljske vojske. Tog jutra postajem svjestan kako nije dobro, sve nade polako kopne. Zadnja je naredba 17. studenog, koju nam je obznanio naš zapovjednik Antun Tonći Bonić, od Zapovjedništva: Svaki vojnik na području Mokošice neka se povuče u grad! Gledali smo upitno jedni druge, suvišno je bilo i pitati: Zašto?? Kuda će minimalno 1500 stanovnika Mokošice, civila, žena i djece? Odgovora nije bilo!, sjeća se Džamarija, pa nastavlja:

-Dan kasnije, 18. studenog, nitko ne naslućuje zlo. U popodnevnim satima posljednji (na svoju ruku) branitelji iz Stare Mokošice dotrčavaju u naselje pred sklonište i kažu kako dolaze uz more osvajači osloboditelji. Bonić kontaktira Zapovjedništvo i kaže im kako neprijatelj ulazi u Mokošicu. Dakle, napominjem kako su dan ranije naredili povlačenje do zadnjeg branitelja! Odgovor iz Zapovjedništva je bio: “Nađite nekoga s bilo kakvim oružjem pa neka zapuca da ih omete i da ne uđu u naselje!”. Mogu reći kako nismo bili iznenađeni, jer smo do tada puno nelogičnosti prošli. Nije više bio prisutan ni strah, više očaj i osjećaj kako smo izdani i prodani, bili smo tužni. Igrom slučaja, a i zbog nepoštivanja zapovijedi branitelji koji su ranije uvečer stigli iz Stare Mokošice traže se po naselju, skupljaju pred skloništem kako bi pomogli i zapucali te zaustavili neprijatelja.

Džamarija priča kako je jedna puška ostala slobodna, M48 koju je uzeo profesor Prce i branitelji su krenuli prema školi i vrtiću.

– Ne spomenuti Milenka Merdžana, Josipa Franičevića Lulu, Iva Pavlinu, rezervnog policajca, nekoliko Splićana, bilo bi poražavajuće. Oni su zapucali s prostora oko vrtića i škole prema magistrali, upucali neprijateljske vojnike i vratili ih prema Staroj Mokošici. Banda četnička u povratku ispod naselja ubija ni krivog ni dužnog Mata Čeovića i naselje tu noć ostaje slobodno, ako se tako uopće  može nazvati. Branitelji koji su pucali i spasili narod Mokošice sakrivani su da ih okupator ne nađe. Istu večer u skloništu smo svi mi koji smo direktno uključeni od prvog dana u neki oblik organizacije. Trebamo donijeti odluku: za život ili sudbinu. Važemo što ćemo napraviti i ljudi su govorili redom: Ja ostajem, ostajem, ostajem…Mladen Donatović je čekao, imao je veliku barku, ako je netko htio da ga prebaci u grad. Uz mene je bio brat od 22 godine, cura od 18..Preispitivali smo se u tišini i odlučili ostati sa svojom braćom i dijeliti sudbinu.

Istu večer, priča Zoran Džamarija, iz zadnjeg ulaza zgrade na vrhu naselja odvedeno je 48 stanovnika Mokošice u nepoznatom pravcu.

-Osjećamo beznađe, tugu i razočaranje. Tog jutra 19. studenog, čuli smo kako je Vukovar pred padom, našu tugu i očaj ne možemo opisati. Stigla nam je i informacija koju nam je kazala Vera Lakić, kako je na vratima vrtića pronašla mrtvog branitelja sa zavezanim rukama na leđima. Bio je to Zdravko Gavrić. Za stolom u skloništu, onom pred kojim su poginula djeca, čekamo krvnike, a tišina se može rezati nožem…

Zoran Džamarija kaže kako su osim njega tog dana u skloništu bili Tonći Bonić, Zdravko Bazdan, Mirko Prlenda, Pavo Gvozdenica, Ivanka Vučićević i njegov brat Milenko.
-Neka mi drugi ne zamjere, ali bili smo svi u istim govnima. Dobili smo informaciju kako neprijatelj ulazi u Male kućice. Pred ulaz u sklonište dolazi ćelavi četnik s puškomitraljezom koji nam naređuje da izađemo vanka. Bili smo spremni za klanje, sudbina je počela svoju utakmicu. Dogovoreni sastanak vojne komande i Kouchnera, zakazan u 9 kasni i u naselje dolaze oko 11. Netko je izlaskom iz automobila povikao kako vojska ide u Sustjepan. Nastala je galama, a Kouchner naređuje oficiru JNA kako nema pregovora dok se vojska ne vrati u Čajkoviće. Nastala je pomutnja jedno vrijeme i naredba se izvršava. To je bio onaj dan kada su četnici izjavili kako bi pili kafu na Stradunu. Pregovori se održavaju, a mene Bonić šalje u kuću preko puta stanova od pošte iza naselja prema Staroj Mokošici. Ulazim u kuću, a pred mene ćelavi četnik koji nas je izveo iz skloništa. Računam povratka nema, ali vraćam se živ u naselje, vojska dovozi kruh, a naš zapovjednik Antun Bonić zove u sklonište i kaže: “Ako vidim nekoga da je pružio ruku da uzme štrucu kruha, slomit ću mu je!” Jeli smo sedam dana star kruh dok poslije nije opet počeo dolaziti kruh iz pekare Orlando.
Zoran kaže kako je od samog početka napada na Dubrovnik, 01. listopada 1991. u Mokošici oformljena dobrovoljačka skupina ljudi koja se stavila na raspolaganje Gradu i Hrvatskoj.
-To je skupina koju nikada nitko ne spominje, skupina hrvatskih domoljuba koji nisu pitali kome nose kruh, koga ranjenog prevoze, koga treba spasiti..To su mali ljudi od krvi i mesa koji su spasili grad Dubrovnik. Iza toga se sve počelo drugačije odvijati i događati. Nismo bili ustaše, nismo krvnici, nismo zločinci. Mi nismo nikom bitni, nikom nismo poznati, ali istinu ne dam da je pišu oni koji nisu bili pored mene. Moram reći koji su to ljudi, savjest mi ne da to zaboraviti: pok. Niko Pavlina, njegova supruga Verica Lakić Pavlina, Ćetko Lakić, Blaško Raguž, pok Gojko Boras, Pero Roko, Frano Cetinić, Miro Knego Makula, Ivan Bilić, Simo Kandić, braća Ćorić, Niko vatrogasac, ratna ambulanta i sestra Lenka, Mićo iz butige Naš dom, Stijepo Kovačić, cura iz Rožata, srednjoškolka, koja je bila u kuhinji, a kojoj ne znam ime. Vi ste moj ponos i zavjet. Možda se vi mene sjetite, ali ja vas u srcu nosim i nikada vas zaboraviti neću. Toliko je bilo dana beznađa, nemoći, boli i mi neznani neopravdano smo omalovaženi. Mokošica je teška rana moje duše….Pokoj vječni svima onima koji danas nisu s nama. Hvala Dubrovnik INsideru ako objavi moju priču, a najveća zahvala ide mom zapovjedniku Antunu Tonćiju Boniću, kojeg evo već par dana više nema među nama, završava svoju priču naš sugrađanin.

Komentari




Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *