U utorak, 30. svibnja obilježava se Svjetski dan multiple skleroze. Multipla skleroza je kronična upalna bolest središnjeg živčanog sustava, što znači da upalna oštećenja mogu zahvatiti veliki i mali mozak, moždano deblo i kralježničku moždinu, a bolest se javlja u svim životnim dobima.

Ususret danu posvećenom ovoj bolesti, svoju priču o životu s multiplom sklerozom ispričao nam je sugrađanin Antonio Matešić.

Za početak nam reci kada si se prvi put susreo s ovom bolesti i kako započinje tvoja priča s multiplom sklerozom?

-Na Uskrs 2013. majci mi je dijagnosticirana multipla skleroza. Njoj je jedna strana lica utrnula, otišla je u bolnicu na pretrage kako bi vidjeli što je, na kraju se ispostavilo da je MS. To mi je bio šok jer nikada prije nisam čuo za tu bolest. Dok sam obilazio majku, razgovarao sam s doktorima, rekao im moje simptome te smo dogovorili pregled i magnetsku rezonancu te je i meni, samo dva mjeseca nakon, u lipnju, postavljena ista dijagnoza.

Koje si simptome imao?

-Imao sam dosta poteškoća, trnjenje noge, ruke, pogoršao mi se vid, bolovi u kralježnici… Tijekom cijelog studija, 2007. godine sam radio, konobario. I budući da je taj posao dosta naporan, nekada ostaneš na poslu do jedan, dva ujutro, a onda si ujutro na fakultetu, pa kasnije učiš, radiš prezentacije… mislio sam da je to sve od umora, nenaspavanosti.. Nekako kad si mlad, mladost te nosi, ali mislio sam da su to sve posljedice toga i nastavio sam tako dalje živjeti, ali eto, nije bilo.

Kako si se osjećao nakon dijagnoze, što ti se sve vrtjelo po glavi?

-A standardno, mislim kao i kod svih: Zašto baš ja?! Tražio sam po internetu, raspitivao se, iako sam i prije već nešto istraživao radi majke. Prvih godinu dana sam bio na neki način izgubljen u svemu tome, bio sam momak od 25 godina i nisam znao kako to prihvatiti. Tadašnja djevojka, a sadašnja žena mi je bila velika podrška, rekla mi je: “Pa ti si normalan, hajdemo živjeti!” Ona mi je uz roditelje i sestru bila najveća podrška. Lijepo je kada imaš nekoga uz sebe u tvojim i dobrim i lošim danima.

Spomenuo si roditelje i djevojku, odnosno sada ženu, koja je bila njihova reakcija na dijagnozu? Kolika su ti oni podrška?

-Kao što sam rekao, samo dva mjeseca prije je majci dijagnosticirana, i nitko nije mogao vjerovati da sam i ja obolio. Roditelji su uvijek bili, i još uvijek su tu za mene u svakom trenutku, moja žena također. S moje strane se tu stvara mala nervoza jer nisi ono što si mislio da ćeš biti, da ćeš kao muško ti sve raditi, a na kraju se moraš prilagoditi cijeloj situaciji i pomiriti se s tim da ipak ne možeš sve.

Koliko je to teško?

– Ovisi. Moj slučaj multiple skleroze možda nije tako težak kao kod nekih drugih. Meni je već sada otežano kretanje. Ne mogu recimo sat vremena hodati, već nakon pola sata mi je teško i osjećam umor, ali tako je kako je, pokušavam se prilagoditi tome. Ne znam i ne bih volio znati kako je ljudima koji imaju teži oblik bolesti.

Koliko je teško zadržati vedar duh i pozitivu u ovoj situaciji?

-Tko god me zna, zna da sam uvijek nasmijan i spreman na zafrkanciju. Pokušavam uvijek biti takav i možda me to drži na životu.

Ima li multipla utjecaja na posao koji radiš?

-Ima. Multipla skleroza dosta utječe na koncentraciju i pamćenje. Pokušavam zapisivati sve što moram napraviti i rješavati odmah ako je moguće kako se kasnije ne bih morao misliti jesam li ili nisam nešto napravio.

Možeš li nam opisati proces liječenja?

-Krenuo sam prvo s injekcijama Interferona, primao sam ga nekih godinu dana. Sjećam se da je to bilo utorkom u 13.30 i da bi izlazio s posla zbog toga, ali od njega sam imao nuspojave. Uhvatila bi me drhtavica, skočila bi mi temperatura, prekomjerno bi se znojio… Budući da nisam dobro reagirao na njega, tražio sam da mi promijene lijek ako je moguće. Propisali su mi Tecfidera kapsule. Njih sam dosta dugo uzimao, a prošle godine negdje u šestom mjesecu sam počeo primati jedan novi lijek, koliko znam, jedini ga u Dubrovniku primam. Radi se o injekcijama koje primam jednom mjesečno u obje ruke. Zasad terapija dobro djeluje i nemam nikakvih nuspojava.

U gradu imamo i udrugu Društvo multiple skleroze DNŽ čiji si član. Koliko ti je bitna udruga? 

-Sada su sastanci većinom petkom u 15 sati i nezgodno mi je ići na njih jer radim. U početku kada sam mogao, išao sam i oni su mi bili velika podrška. Lakše je kada svoje sretne i loše trenutke podijeliš s nekim tko te razumije i prolazi isto. Usput razmjenjujete iskustva, pričate o simptomima, gdje možete obaviti neki pregled, koje sve imaš mogućnosti kao oboljeli.. Čuo sam da sve više i više mladih obolijeva i da je pojačan broj novih članova. To je i dobra i loša stvar. Loša jer je više oboljelih, a dobra što ljudi stvarno imaju povjerenja u udrugu i što udruga radi sve kako bi nama olakšali svakodnevicu.

Što bi poručio ljudima kojima je dijagnosticirana multipla ili koji sumnjaju na nju?

-Nije lako, ali na temelju svog primjera bih poručio da ne klonu duhom. U svemu tome je bitno da su njihovi bližnji uz njih, roditelji, prijatelji, djevojka ili momak. Iako je bolest još uvijek neizlječiva, danas postoje lijekovi kojima je moguće držati bolest pod kontrolom. Ne trebaju se bojati, trebaju vjerovati i boriti se, a što mora biti, bit će.