U četvrtak, 7. svibnja u 20 sati u Galeriji Otok, Art radionice Lazareti otvorit će se izložbu Ksenije Turčić NEVIDLJIVOSTI (2025.).

Izložba se može pogledati do 5. lipnja 2026.

“Nevidljivosti” je dio novog ciklusa Ksenije Turčić, multimedijalne umjetnice, čiji opus više desetljeća obuhvaća slikarstvo, instalaciju i video, a temelji se na preciznom promišljanju granica slike, prostora i percepcije. Izložba nudi artikulirani pogled u aktualnu stvaralačku fazu umjetnice, koja nastavlja dosljedno razvijati pitanje slike i intime unutar suvremenog konteksta.

Nova serija nastaje kao nastavak višegodišnjeg rada na projektima Joie de vivre, Iconophilia, Iconophilia glow i Catch eye (2016.–2023.), a temelji se na intervencijama na privatnim analognim fotografijama koje su digitalno segmentirane, kolažirane i obrađene do točke preoblikovanja. Za razliku od prethodnog ciklusa Joie de vivre, u kojem su prisutni figurativni i citatni elementi, ovdje se gradi apstraktniji, unutarnji vizualni ritam, oblikovan kroz zasićene tonove i prijelaze koji evociraju slikarsku gestu.Upotrebom digitalnih alata, Turčić svjesno reducira informacije unutar slike, briše razliku između figure i pozadine, te aktivira pogled koji više nije usmjeren na ono što prepoznaje, već na ono što izmiče. Slojevitom obradom autorica postiže efekte slične lazurnim nanosima boje, pri čemu radovi ne funkcioniraju kao dokumenti, već kao zatvoreni prostori zamišljanja, bez naslova, bez lokacije i bez potvrde.

Uz digitalne foto-kolaže Ksenija Turčić izlaže i jednokanalnu videoprojekciju sastavljenu od animiranih varijacija istih fotografskih fragmenata. Radovi nisu eksplicitno narativni ali su figurativni, ne teže prikazu ni objašnjenju, već otvaraju prostor za usmjereno promatranje. Funkcioniraju poput vizualnih tragova sjećanja, zadržavaju zamućene oblike, ali ne upućuju na konkretne prizore. Umjesto naracije, u središtu je pozornost: usporeno gledanje, prilagodba oka, afektivni pomak

Tekst o izložbi Ksenije Turčić u Galeriji Otok napisala je, povjesničarka umjetnosti i kustosica, Helena Puhara.

Slojevita i krhka struktura sjećanja rijetko se očituje kao cjelovita slika. Pojavljuje se u fragmentima, u zamućenim prizorima, asocijativnim procesima, koji izmiču preciznom imenovanju, ali zadržavaju afektivnu gustoću iskustva. Upravo će u tom prostoru, između prisutnosti i izmicanja, Ksenija Turčić razviti svoj novi ciklus nazvan Nevidljivosti, predstavljen u galeriji Otok Art radionice Lazareti.

Ksenija se i u ovom ciklusu nastavlja baviti vlastitim dugotrajnim interesom za granice vidljivog, za odnos između onoga što slika pokazuje i onoga što u njoj ostaje zadržano kao trag. Polazište rada čine analogne obiteljske fotografije, izdvojene iz privatnog konteksta i podvrgnute procesu digitalne obrade, segmentacije i kolažiranja.

Ciklus je strukturiran kroz nizove od po tri fotografije, koje se mogu čitati kao zatvorene, ali međusobno povezane cjeline, formatom implicirajući filmsku traku. Svaki niz razvija vlastitu atmosferu, vlastiti tonalitet i emocionalnu tenziju. U tom rasporedu pojavljuje se osjećaj kretanja koji je jasno prisutan, ali nije doslovan: pogled prelazi s jedne slike na drugu, zadržava se, vraća, usporava, kao da prati kadar koji nikada ne prelazi u konačnu sliku. Takva organizacija priziva iskustvo filma, ali bez narativne progresije i bez linearnog vremena. Tri slike funkcioniraju poput tri izmaknuta kadra, u kojima se motiv ne razjašnjava, već lagano pomiče, gubi oštrinu ili se tek nazire. Taj pomak proizvodi osjećaj trajanja, kao da se prizor odvija negdje između slika, u prostoru koji nije vidljiv, ali se naslućuje. U tom smislu, nizovi fotografija djeluju poput usporene filmske vrpce u kojoj svaki kadar zadržava vlastitu autonomiju, ali istodobno sudjeluje u širem vremenskom protoku, kružnom i asocijativnom. Likovi koji se javljaju u kadrovima i koji su nositelji zbivanja umjetnici su bliske osobe: majka, otac, brat, ona sama. No, njihove su pojavnosti zamućene, fragmentirane i raslojene, svedene na tragove odnosa i bliskosti koji izmiču jasnom razabiranju.

U sekvenci koju određuje žuti spektar pojavljuje se ženska figura (majka) i ispružene dječje ruke, u gesti koja nadilazi pojedinačno iskustvo i postaje opće mjesto memorije. Tijelo je prisutno kroz boju i konturu, ali izmiče stabilnom pogledu, rasuto i meko, kao prizor koji se istodobno pamti i gubi. Ono što ostaje jest osjećaj bliskosti, gotovo taktilne memorije, priziv nježnosti i sigurnosti koji se ne može precizno locirati u vremenu. Te ruke, ispružene prema zagrljaju, moguće je prepoznati kao vlastite, kao pokret koji se ponavlja kroz generacije, upisan duboko u iskustvo tijela i sjećanja.

U drugim sekvencama tonovi se zgušnjavaju, prelaze u tamnije registre, a slojevi slike postaju kompleksniji. Ovi slikarsko-filmski ‘foto objekti’ funkcioniraju poput memorijskih slojeva koji su tijekom vremena izgubili oštrinu, ali su zadržali emocionalni naboj. Boja, svjetlo i ritam zamjenjuju naraciju.

Videoprojekcija dodatno razvija tu dinamiku. Kamera hvata visoki kadar zagrebačkog Trnja, polako kružeći, zahvaćajući rubove krajolika i djelove neba koji izmiču fokusu. Zvukovi iz okoline, udaljeni automobili, glasovi, šum vjetra, stvaraju zvučnu podlogu svakodnevice. U taj kontinuirani tok povremeno se umeću nama nepoznata lica iz Ksenijinog foto-albuma. Njihovo pojavljivanje djeluje kao kratki prekid, bljesak, uz koji se javlja reski, duhoviti zvuk, kao u animiranim filmovima, koji dodatno naglašava rez. Lica nisu predstavljena kao jasni identiteti već kao kratke pojave koje prekidaju kontinuitet gledanja. Kao da se memorija sama, nenajavljeno, ubacuje u tijek sadašnjosti, bez objašnjenja, izvan kontrole.

U Ksenijinim konstruktima promatrač prepoznaje fragmente vlastitih sjećanja, prizore koji nikada nisu bili isti, ali nose sličnu gestu, dodir, odnos. Ono što je nekada bilo dio privatne povijesti sada postaje opće mjesto iskustva.

Što dulje gledamo, to više izmiče ono što smo mislili da vidimo.