“Otvarao sam čitav niz linija širom svijeta, ali ova mi je emocionalno veoma draga jer otvaramo liniju prema mom rodnom gradu”, rekao je Roko Tolić prilikom uspostave nove zračne veze između Tivta i Banje Luke. I u toj jednoj rečenici stalo je sasvim dovoljno materijala za raspravu u Dubrovniku. Nitko ne može osporiti pravo čovjeku da voli grad u kojem je rođen. Rodni kraj nosi posebne uspomene i emocije koje se ne mogu izmjeriti ni funkcijama ni godinama. Ali jednako je tako činjenica da je Roko Tolić najveći dio svog profesionalnog i privatnog života vezao upravo uz Dubrovnik. Ovdje se školovao, ovdje izgradio karijeru, godinama vodio Zračnu luku Dubrovnik i postao jedno od najprepoznatljivijih lica dubrovačkog zračnog prometa. Ovdje živi, ulaže i gradi. Zato je mnogima zazvučalo neobično kada je najveću javnu emociju odlučio podijeliti upravo za Banju Luku. Posebno zato što Dubrovnik nije bilo koji grad. To je grad koji je prije nešto više od trideset godina bio pod opsadom i granatiran, a napadi su dolazili i s prostora današnje Republike Srpske, čiji je administrativni centar upravo Banja Luka.

Povijest se ne može niti treba mijenjati, ali ni kolektivno sjećanje nije moguće izbrisati jednom lijepom ceremonijom otvaranja nove zračne linije. Naravno, avioni postoje da povezuju ljude, a ne da dijele narode. Svaka nova linija znači više turista, više gospodarstva i više suradnje. To nitko razuman ne dovodi u pitanje. No simbolika je ponekad jednako važna kao i sama destinacija.

Možda je sve samo iskrena nostalgija za rodnim gradom. A možda je to još jedan podsjetnik da javne izjave ljudi koji su desetljećima predstavljali Dubrovnik uvijek imaju dodatnu težinu. Jer dok će putnici već sutra bez problema letjeti između Tivta i Banje Luke, u Dubrovniku će mnogi i dalje vrtjeti jednu jedinu rečenicu: od svih linija koje je otvarao diljem svijeta, baš je ova bila – “posebno emotivna”.