Mnogi danas ne znaju tko je bio jedan od organizatora obrane grada pod Srđem, čovjek koji je obnašao dužnost glavnog zapovjednika Kriznog štaba tadašnje općine Dubrovnik i Kriznog stožera Policijske uprave, načelnik Operativnog odjela policije te ratni zamjenik načelnika Policijske uprave Dubrovačko-neretvanske.
Bio je diplomirani pravnik i diplomirani kriminalist, suprug i otac dva sina. Njegovo ime je Aziz Suljević.
“Kako su snage MUP-a bile brojnije od gardista, ja sam pripreme za obranu vodio kao dužnosnik MUP-a i pomoćnik tadašnjeg zapovjednika Aziza Suljevića, koji je na prostoru od Vitaljine do Dola raspolagao postrojbama na razini skupine ili desetine, nigdje voda, a bile su naoružane lovačkim puškama i karabinima.”, kazao je jednom prilikom za lokalni medij general Nojko Marinović.
Mnogi sudionici vremena i danas o Suljeviću govore u superlativima. Kažu kako ga je krasila stručnost, skromnost, principijelnost, dosljednost, čestitost i odgovornost, a nadasve briga za ljude.
” U novijoj povijesti Grada Dubrovnika velikim slovima će biti ispisano njegovo ime, kao prvog Zapovjednika obrane Dubrovnika. Imao sam zadovoljstvo da mi bude suradnik u najtežim danima rata i pokušaja aneksije juga domovine”, zapisao je Marinović.
” Svojom hrabrošću i umijećem davao je poticaj svim policajcima i vojnicima na prvoj crti bojišnice. O Azizu Suljeviću mogao bi mnogo govoriti jer je zaista bio uzor i primjer svima”, kazao je nekadašnji zapovjednik 163. brigade HV, Ivan Varenina.
O Suljeviću samo riječi hvale ima i ratni zapovjednik SJP Grof, Ile Topuzović: “Aziz Suljević je obnašao dužnost zapovjednika stožera i zapovjednika obrane grada dok nije došao Nojko Marinović. Tijekom najjačih napada na šire područje grada bio je jedan od rijetkih rukovoditelja tadašnje policijske uprave koji je izlazio na teren i obilazio ljude na položajima.”
Na zadnjim pregovorima u Igalu, između Tuđmana i Miloševića, 17. rujna 1991. Suljević je s tri pripadnika SJP Grof prešao granicu i s tadašnjim predsjednikom države, kao pripadnik policijskog osiguranja, otišao na pregovore.
Aziz Suljević umro je 1997. od srca u svojoj 48. godini. Njegov sin Miro je tada imao dvadeset godina.
– On mi je bio uzor u životu. Pokušavam živjeti po njegovim principima. Sjećam se, 13. srpnja je bio rođendan meni i mom bratu, rođeni smo na isti dan, s dvije godine razlike. Uvijek sam tražio od tate da mi kupi vespu i uvijek je odbijao da mi kupi motor. Te godine mi ga je kupio i umro je sedam dana kasnije…I dan danas mi njegovo ime otvara mnoga vrata, priča nam Miro.
Ovaj veliki čovjek dobio je odlikovanje Red bana Jelačića koji se dodjeljuje dužnosnicima, časnicima i zapovjednicima postrojbi za iznimno uspješno zapovijedanje postrojbama Oružanih snaga Republike Hrvatske, za osobite vojne zasluge u njihovom ustroju i razvitku te postrojbama i drugim ustrojstvenim jedinicama Oružanih snaga Republike Hrvatske, tek 2014. godine na prijedlog Policijske udruge branitelja ’91.
Ovakvi se ljudi ne smiju zaboraviti, o ovim ljudima se treba pisati, naša djeca moraju znati tko je zaslužan za našu slobodu.
Hvala gospodinu Azizu Suljeviću na doprinosu tijekom Domovinskog rata, hvala što je bio velik, onda kada je to bilo najteže.
