U emisiji “Susret” Radiopostaje Mir Međugorje gostovao je 4. svibnja mons. Petar Palić, mostarsko-duvanjski biskup i apostolski upravitelj Trebinjsko-mrkanske biskupije te potpredsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, izvijestila je na svojim mrežnim stranicama Radiopostaja Mir Međugorje, prenosi IKA.

Osvrćući se na netom završeni Susret hrvatske katoličke mladeži u Požeškoj biskupiji, a iz iskustva predsjednika Organizacijskog odbora nacionalnog susreta hrvatske katoličke mladeži u Dubrovniku, kazao je kako treba „jasno i glasno čestitati Požeškoj biskupiji na organizaciji“.

„S obzirom na to da sam bio, kao što ste spomenuli, predsjednik Organizacijskog odbora u Dubrovniku 2014., znam što sve to nosi. I znam koliko je potrebno truda, rada i napora da sve to uspije onako kako je u Požegi, Bogu hvala, i uspjelo. Zbilja je bilo lijepo. Osjetila se gostoljubivost, otvorenost slavonskoga srca. Važno je što ti susreti pokazuju kako mladi ljudi traže smisao, zajedništvo i živu vjeru. Ovi im susreti omogućuju da se u takvim okolnostima, u takvom obliku življenja vjere, susretnu s Kristom i s drugima. Posebno raduje otvorenost mladih za molitvu, za sakramente i za međusobno zajedništvo. Oni naglašavaju kako im ovi susreti pomažu u jačanju njihova vjerničkog, ali i nacionalnog identiteta, što je u današnje vrijeme nekako razvodnjeno. To je vrlo, vrlo bitno. A onda ih takvi susreti potiču i ohrabruju da budu svjedoci Evanđelja u svakodnevnom životu. Tako da bih rekao da ovi susreti zbilja imaju svoj smisao i pomažu mladima u rastu i življenju njihove vjere“.

Osvrćući se na Nedjelju Dobroga Pastira, prisjetio se kako je „blagopokojni papa Franjo govorio o četiri dimenzije koje bi svaki pastir trebao imati ili njegovati, o četiri blizine. Prva blizina jest blizina s Bogom, druga blizina jest blizina s biskupom, treća blizina jest blizina unutar prezbiterija sa svećenicima i četvrta blizina s narodom. Mislim da su sve ove dimenzije važne u ovo današnje vrijeme, koje je vrijeme nesigurnosti, mnoštva glasova i izazova. Zvanje nije nešto što se proizvodi. Da je tako, onda ne bi bilo krize zvanja. Zvanje je dar koji dolazi od Boga i koji raste u određenom ozračju“, rekao je biskup Petar i dodao kako je na nama vjernicima moliti za duhovna zvanja.

„Važno je naglasiti da Bog ne poziva da bi nešto oduzeo, nego da bi dao, jer Isus kaže da je On došao da imamo život u punini. Potrebno je ohrabriti mlade ljude koji traže sebe, koji možda razmišljaju o duhovnom zvanju. Živimo u takvom svijetu u kojemu se, nažalost, sve odluke, osobito kod mladih ljudi, pomalo prolongiraju, ostavljaju za neko drugo vrijeme. Ista je situacija i sa stupanjem u brak. Bog ima izvrsne načine da se čuje njegov glas. Jednom sam rekao na krizmi da sigurno Duh Sveti neće progovoriti preko mobitela, ali hoće u tišini srca. Zato su u ovom vremenu buke važni prostori šutnje i tišine, gdje čovjek može ostati malo sam sa sobom. Ako je čovjek sam sa sobom, onda je odmah i s Bogom. Dar se otkriva kroz molitvu“.

Biskup Petar odgovorio je i na pitanje o duhovnom vodstvu.

„Duhovni vođa može biti svećenik, redovnik, redovnica, može biti i laik, ali osoba duboke vjere i iskustva koja može pomoći drugome da prepozna Božje djelovanje u svom životu. Važno je također upozoriti na još jednu dimenziju – duhovni vođa nikada ne stavlja sebe u središte. Duhovni vođa uvijek stavlja Boga u središte. Zadaća duhovnog vođe nije stvarati ovisnost o sebi, nego pomoći tim osobama da žive slobodu Božje djece. Nažalost, u području duhovnog vodstva katkad se javljaju određene devijacije, određene stvarnosti koje nisu dobre za samo duhovno vodstvo. Danas, u ovom vremenu medija, kada se sve može lako i brzo čuti na društvenim mrežama, pojedinci preuzmu ulogu duhovnog vođe. Odnosno, imate osobe koje s vrlo malo znanja, ali s puno samopouzdanja, mogu okupiti vjernike i početi davati savjete u ime vjere. Rekao bih da je tu potreban vrlo, vrlo velik oprez, jer duhovno vodstvo nije stvar osobnog dojma niti popularnosti, nego je povezano s odgovornošću, iskustvom i ukorijenjenošću u životu Crkve. Duhovnog vođu trebale bi resiti poniznost, odnosno činjenica da i on sam hodi putem obraćenja, vjernost Crkvi i njezinu nauku te sposobnost slušanja, a ne nametanja. Naravno, važni su i diskrecija i strpljivost, jer se duhovni rast ne događa preko noći, nego zahtijeva vrijeme“.

Članak u cijelosti pročitajte OVDJE.