Tvrdnja da živimo u sve nasilnijem društvu često se ponavlja nakon svakog teškog zločina ili tragedije, no jesu li dojmovi u skladu sa stvarnim podacima? Načelnik Općine Konavle Božo Lasić na društvenim je mrežama objavio opsežnu analizu u kojoj, pozivajući se na službene statistike, tvrdi da dugoročni trendovi pokazuju pad najtežih oblika nasilja u Hrvatskoj. Ističe kako je percepcija nesigurnosti danas veća zbog načina na koji konzumiramo vijesti, društvenih mreža i veće vidljivosti nasilja koje je nekada ostajalo skriveno. Objavu prenosimo u cijelosti.
–
Jesmo li doista postali nasilnije društvo?
Ponukan čestim napisima i tekstovima u medijima o tome kako živimo u sve nasilnijem društvu, odlučio sam malo proučiti statistike do kojih danas nije teško doći. Priznajem, ostao sam iskreno iznenađen javno dostupnim podacima koje sam pronašao. O njima sam razgovarao i s nekoliko prijatelja i poznanika, a gotovo svi su bili jednako iznenađeni kao i ja. Upravo zato odlučio sam ova saznanja podijeliti na svom profilu.
Pretpostavljam da će ovaj tekst izazvati različite komentare, možda i neslaganja. I to je sasvim u redu. Moj cilj nije umanjiti niti jednu ljudsku tragediju, niti relativizirati bilo koji oblik nasilja. Naprotiv, svaka izgubljena ljudska sudbina zaslužuje poštovanje i ozbiljnost. Međutim, vjerujem da je korisno povremeno zastati i usporediti vlastite dojmove sa stvarnim podacima, jer se nerijetko pokaže da naše percepcije i statistička stvarnost nisu isto.
U javnom prostoru često se može čuti tvrdnja da živimo u sve nasilnijem društvu. Nakon svakog teškog ubojstva, slučaja obiteljskog nasilja ili tragične prometne nesreće postavlja se isto pitanje: što nam se dogodilo? Stvara se dojam da je nasilje u stalnom porastu i da je društvo opasnije nego ikada prije. Međutim, kada se umjesto dojma pogledaju dugoročni statistički podaci, dobiva se znatno drukčija slika.
Prije četrdesetak godina Hrvatska je bilježila oko 1.125 poginulih u prometnim nesrećama godišnje. Danas ih je oko 240, što predstavlja smanjenje od gotovo 80 posto, i to unatoč velikom porastu broja vozila na cestama.
Sredinom osamdesetih godina bilo je oko 1.050 samoubojstava godišnje, dok ih je danas oko 540, što znači da je njihov broj gotovo prepolovljen.
Ni najteži oblik nasilnog kriminala ne pokazuje porast. U drugoj polovici osamdesetih evidentirano je oko 120 ubojstava godišnje, dok se danas broj ubijenih osoba uglavnom kreće između 20 i 40 godišnje. U razdoblju od 2016. do 2024. ubijeno je ukupno 305 osoba, od čega 175 muškaraca i 130 žena.
To, naravno, ne znači da problemi ne postoje. Posebno je važno govoriti o nasilju u obitelji i femicidu te učiniti sve kako bi se takve tragedije spriječile. Ali istodobno treba biti pošten i priznati da ukupna statistika najtežih oblika nasilja pokazuje dugoročni pad, a ne rast.
Zašto onda mnogi od nas imaju osjećaj da živimo u sve nasilnijem društvu?
Prvi razlog leži u načinu na koji danas primamo informacije. Nekada smo znali uglavnom što se događa u našem gradu ili okolici. Danas u nekoliko minuta saznamo za svako teško kazneno djelo u Hrvatskoj, ali i za tragedije iz cijelog svijeta. Sve to naš mozak doživljava kao dio iste svakodnevice.
Drugi razlog su društvene mreže i internetski portali. Njihovi algoritmi favoriziraju sadržaje koji izazivaju snažne emocije – strah, ljutnju i šok. Loša vijest putuje mnogo brže od dobre. Dan bez tragedije nije vijest, ali jedna tragedija danima puni naslovnice.
Treći razlog jest činjenica da se danas mnogo više govori o nasilju koje je nekada ostajalo skriveno. Obiteljsko nasilje, seksualno nasilje i vršnjačko nasilje češće se prijavljuju, institucije ih ozbiljnije prate, a javnost više nije spremna šutjeti. To je civilizacijski napredak, ali istodobno stvara dojam da nasilja ima više, iako je dio promjene posljedica veće vidljivosti.
Istina je i da danas postoji mnogo suptilnijeg i sofisticiranijeg nasilja koje prije nije bilo toliko izraženo ili vidljivo. Idete ulicom, poznanik vam se javi s osmijehom, ali pod okriljem noći tipka, komentira i objavljuje. Ne preza od toga da vrijeđa, omalovažava i napada druge. Na taj način kanalizira vlastiti bijes i usmjerava ga prema nekome drugome, često ne razmišljajući o posljedicama koje takvo ponašanje može imati. To je oblik nasilja koji ne ostavlja fizičke tragove, ali može ostaviti duboke psihološke posljedice.
Možda je najveći paradoks našega vremena upravo u tome što nikada nismo bili toliko informirani o svakom pojedinačnom slučaju nasilja, a istodobno dugoročni podaci pokazuju da živimo u sigurnijem društvu nego prije četrdesetak godina.
Ne pišem ovo kako bih ikoga uvjerio da problema nema. Pišem zato što vjerujem da je dobro razgovarati na temelju činjenica. Ako želimo donositi dobre odluke kao društvo, trebamo istodobno imati empatiju prema svakoj žrtvi i poštovanje prema istini koju pokazuju podaci. Jedno ne isključuje drugo.
