Otvoreno pismo povodom članka „SLIJEPA ULICA Gacamo u prošlosti, bez pokušaja da se mladost izvuče iz rovova svojih očeva“ objavljenog 5. kolovoza 2019. na portalu Dubrovački dnevnik:

Što su svojevremeno Europi i Svijetu bile sile osovine Njemačka, Italija i Japan, to su Hrvatskoj prije 28 godina bila samoprozvana fašistička tvorevina „Republika Srpska Krajina“ te njeni mentori Srbija i Crna Gora na čelu sa zločincem Slobodanom Miloševićem.

Europa je gotovo u cijelosti bila okupirana, pokorena i zgažena njemačko-talijanskom fašističkom čizmom, no iz okupacije se rađao otpor kojem su se nakon japanskog bombardiranja Pearl Harbora priključili i Ametrikanci. Taj otpor je izrodio savezničke sile koje su predvodile Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija i Sovjetski Savez. Saveznici su u svom oslobodilačkom pohodu doslovno gazili sve pred sobom, a da bi pri tome nisu birali sredstva da bi ostvarili svoj cilj i okončali njemačku okupaciju gotovo porobljene Europe.

Britanci i Amerikanci su tijekom toga pohoda zapaljivim avionskim bombama doslovno zbrisali cijeli jedan Dresden s lica zemlje, pri čemu je bilo između 35000 i 135000 poginulih, ogromnom većinom civila, djece, žena i staraca. Rusi su ubijali sve na što su nailazili na svom pohodu prema Berlinu, bez obzira bili to civili ili njemački vojnici. Prema nekim izvorima samo je tijekom bitke za Berlin poginulo oko 100000 njemačkih civila. O silovanjima tisuća i tisuća nedužnih njemačkih žena i djevojčica je pisao i tada mladi ruski časnik, a kasnije i Nobelovac Aleksandar Solženjicin, koji je u svojoj pjesmi Pruske noći opisao ta događanja stihovima: “Mala kći na madracu. Mrtva. Koliko ih je samo bilo na njoj? Vod, a možda i satnija?”

Dakle Drugi svjetski rat je okončan uz zločine koje su počinile savezničke snage. Masovne zločine. Najodvratnije zločine. No kraj toga rata se slavi evo već pune 74 godine nakon njegovog okončanja. Slavi se bez obzira na sve nevine žrtve i evidentne i odavno dokazane masovne savezničke zločine. Slavi se vojnim paradama, glazbom, pjesmom, plesom. Slavi se diljem Svijeta. I od toga se ne misli odustati. I nitko ne postavlja pitanje zašto se slavi. Baš nitko.

A novinaru portala Dubrovački dnevnik, izvjesnom Vedranu Salviji, smeta obilježavanje pobjedničke oslobodilačke vojno-redarstvene operacije Oluja tijekom koje je oslobođena trećina dotada okupirane teritorije nezavisne i od svijeta priznate Republike Hrvatske. Smeta mu ta veličanstvena pobjeda pa nam nabraja broj žrtava Oluje, no ne nabraja ništa od onoga što je tomu prethodilo. Ne nabraja broj poginulih Hrvata, civila, djece, broj silovanih, prognanih, izbjeglih. Ili ne zna, ili se pravi da ne zna? Ako već ne zna što se događalo u Hrvatskoj, zna li barem što se događalo na području nekadašnje općine Dubrovnik, od Konavala, preko Župe dubrovačke i grada Dubrovnika, pa sve do Dubrovačkog primorja, uključujući Bistrinu i Zamaslinu. Zna li broj nastradalih u kraju u kojem živi, broj prognanih, broj izbjeglica ili broj poginule djece mlađe od 18 godina?

Smeta mu hrvatski barjak s povijesnim hrvatskim grbom s prvim bijelim poljem koji se je po osamostaljenju Hrvatske prvi zaviorio na Jelačić placu u Zagrebu. Taj barjak naziva ustaškim očito nepoznavajući povijest i izgled ustaškog barjaka u čijem se lijevom gornjem uglu nalazilu slovo U uokvireno hrvatskim pleterom. Smeta mu i neka barka s koje se u Portoču na Dan pobjede i Domovinske zahvalnosti i Dan branitelja puštala muzika, pa i pjesme Marka Perkovića Thompsona, poput Čavoglava, koja je, dok je mladi Salvia imao 5 ili 6 godina, nosila hrvatske branitelje do konačne pobjede i oslobođenja Republike Hrvatske, pa i oslobođenja tada dječačića Vedrana Salvie.

Ne sjećamo se da je Vedran Salvia, a ni njegove kolege s portala, ikada pisao o mahanju zastavama propale i nepostojeće umjetne tvorevine SFR Jugoslavije. Zastavama na kojima se nalazi petokraka, ništa manji simbol zla od, primjerice, kukastog križa. Petokraka pod kojom su u komunističkim zemljama živote izgubili milijuni onih koji se s tom ideologijom nisu slagali. Ne smeta mu četničko orgijanje u Srbu ili Borovu naselju. Ništa mu od toga ne smeta. Njemu smeta obilježavanje Oluje? Iste one Oluje zahvaljujući kojoj on danas živi u jednoj samostalnoj državi, kakva god ona bila, pa makar mu i toliko smetala, tu ima posao i živi puno, puno bolje od većine onih koji su tu državu stvarali u vlastitoj krvi, a danas slave zaustavljanje prolijevanja te krvi, pljačke, paleži, silovanja i svih ostalih zločina koje su počinili oni koji su nama Hrvatima devedesetih bili ono što su njemački fašisti bili Europi i Svijetu četrdesetih.

HVIDRA grada Dubrovnika, predsjednik Ivo Lučić

HVIDRA županije Dubrovačko-neretvanske, predsjednik Vitomir Bajac

UHDDR Dubrovnik, predsjednik Maro Masle

Udruga maloljetnih branitelja Dubrovnik, predsjednik Pero Kristić