Prije 32 godine, prvog dana listopada 1991. JNA je iz smjera Ravnog i Trebinje krenula prema Čepikućama. Mnogobrojnijeg neprijatelja, točnije crnogorske rezerviste i dvije bojne crnogorske brigade JNA Sava Kovačević zaustavila je malobrojna skupina hrvatskih branitelja. Neprijatelj je imao gubitke, a među poginulima su bili i zapovjednik i dozapovjednik. Nakon povlačenja, krenuo je minobacački napad na naše branitelje, pripadnike ZNG-a, MUP-a i dragovoljce, a agresor je za odmazdu zapalio Ravno, ubio 22 ljudi, a njih 19 odveo u koncentracijski logor u Bileći. Usprkos odmazdi, major crnogorske vojske je kazao kako nisu poraženi, nego potučeni i kako priznaju poraz.

Ta hrabra šaka momaka uspjela je čak 53 dana održati položaj.

Ove godine, kako smo već pisali oko bijelog križa u Trebinji okupili su se sudionici ovog događanja.

-ZNG se zaboravljao od onih koji su bili visoko  u hijerarhiji. Od nekadašnjih pripadnika ZNG-a, njih 200 koji su krenuli u Domovinski rat danas 36 je pod pločom. Jedan dobar dio je otišao u ratu, drugi iza rata, kazao je ovom prilikom zapovjednik satnije ZNG-a u Čepikućama Marko Mujan, inače predsjednik Udruge branitelja Dubrovnika.

-U ime istine, mogu pričati o onome što sam doživio i uvijek krećem od prve crte bojišnice. Prvi su ljudi koji su bili ovdje. Ono što je pok zapovjednik desetine rekao: Vi, zapovjedniče niste bili u bitci, rekao sam: tako je! Nisam izravno sudjelovao u bitci, zašto, to nije ni važno, ali ljudi koji su bili dali su svoj doprinos na način koji treba valorizirati i te zasluge ne može imati nitko drugi! Mi smo nakon rata izašli s jednom snagom, mi bi danas mogli voditi brigadu! Daidža jest bio s nama, ali on nije ovo osmislio, ne smijemo preskočiti vas. Ne smije se preskočiti Marka Potrebicu, koji je bio itekako važan kao naš čovjek. Ne preskačemo naravno Daidžu kao našeg komesara, koji nam je pomogao za razliku od Varenine koji je kazao da idemo braniti Konavle na širinu od tri i pol kilometra. Naš je koncept bio dobar i podržan, uz Božju pomoć, kazao je Mujan.

Mujan je dodao kako je važno zajedništvo i kako ih ništa sa strane ne smije omesti.

-Morate prepoznati Udrugu branitelja Dubrovnika, ne hvastamo se. Moja nastojanja nisu moja nastajanja, nego naša. Kad se udružimo, onda će nas poslušati i političari. Da nije bilo Mata Frankovića, ne bi dobili tvrđavu Imperijal nazad. Podržao nas je iako su bile tri udruge protiv puno više. Uz pomoć takvih ljudi koji su u politici, mogu se uraditi neke stvari. Možemo mi i kritizirati, naravno, sve je podložno kritici. Mi kao branitelji želimo dobro. Moramo se boriti za bolje, da ovo ostane naše. Drago mi je da se vidimo ovdje i trebamo govoriti o istini jer oni koji nisu bili u ovome u čemu smo bili mi koji smo ovo prošli, ne mogu pričati o tome. Bilo je i onih koji su pokušavali reći da su bili na Čepikućama, a ne zna tko mu je bio zapovjednik, iza kojeg je kamena stajao ni tko je bio kraj njega.

Mujan je za kraj kazao kako je knjigu o ratnim zbivanjima gotovo završio i da ima elana da je završi. Najavio je veliki događaj, proslavu slavne bitke u Čepikućama za 35. obljetnicu.

-Korona nas je omela za 30. godišnjicu, ali se nadamo kako ćemo to odraditi za tri godine.

Emotivnim govorom se okupljenima obratio i hrvatski branitelj Antun Franković.

-Prije tri dana sam imao polemiku oko Daidže. Rekao sam kako je Daidža u tim godinama došao i bio s nama. Mi nismo bili ratnici. Niti smo ratovali, niti smo znali što nas čeka, ali smo znali da nas čeka veliko zlo. Preživjeli smo kroz naše obitelji. Imao sam 31 godinu kad sam ušao u rat, imao sam četvoro djece, sređen život i veliko obiteljsko gospodarstvo. Sve sam imao, radio u državnoj firmi, ali sam 25. rujna 1990. pošao u Prve hrvatske redarstvenike jer sam znao što nas čeka, priča kroz suze Franković.

-Nikakvoj polemici nema mjesta, da se takvi ljudi koji su bili ovdje omalovažavaju. Svi oni, bili oni na ovoj ili onoj čuki, jednako su bili vrijedni. Oni su došli poginuti. 25. kolovoza sam došao u Trebinju, pitao me kum: Ante, je li počelo?…..Njegovog brata su prvog odveli, njegovog ćaću su ubili iznad Ponikava. To je život koji moramo prenijeti svojoj djeci, da oni znaju što se dogodilo. Oni moraju znati koga moraju voljeti, poštovati. Ne treba mrziti nikoga. Zadnju sam moju djecu odveo iz Ponikava, toliko sam bio tvrdoglav i uvjeren. Taj Daidža je imao svoju misiju, on je imao rukovođenje u ratu,a  to je paternalistički način rukovođenja, što znači vi niste moja vojska, vi ste moja djeca.

Franković se sjetio događaja 05. prosinca.

-Pokušali su me ubiti u Malom Stonu, ubili su mi policajca. Bitna nam je istina, od 01. rujna do 01. srpnja nisam mrdnuo iz Stona. Za Zagonetku pobjede sam tri i pol sata govorio: dan, datum, vrijeme i mjesto. Kako će neki znat kada su za to vrijeme bili u Rijeci ili Zagrebu? U duši sam sretan jer sam to sve ispričao, prvo svojoj djeci, narodu i napisane su dvije knjige. Djecu treba učiti, u školama treba učiti, imam osam unuka, svi danas znaju da sam ja u Čepikućama i zašto sam ja danas ovdje. Oni znaju zašto nisam na misi u Ponikvama nego u Trebinji. Jučer sam o ratu pričao jednim Slovencima, rekao sam im kako imamo sreće jer ovo četnici nisu razvalili. Moja je mlinica iz 1878.! Moja je obitelj u Ponikvama iz 1349,! Znači, imamo temelje da gradimo, a ne da rušimo. Oni koji govore protiv Marka, Đura, Pera, oni ruše, oni to ne žele…Njih istina boli. Svi koji su pobjegli, materijalno su iskoristili ovu državu i glođu je ko kučak golu kost. To nekad boli, ali neka ide na njihovu dušu….

Franković je kazao kako ne dozvoljava da netko govori protiv hrvatskih branitelja.

-Mogu ja protiv Marka Mujana reći svašta, ali u mom društvu za njega ne smije nitko govoriti ništa, jer je Marko moj kolega i bio je sa mnom, a taj koji govori nije bio nigdje i njima je cilj omalovažiti nas. To je bit svega ovoga. Jedino se na taj način možemo držati i opstati.

Govorili su mi u ratu, kad se vratimo u Ston, mi ćemo zapovijedati..Ne, rekao sam: oni će, njih je više. U Stonu sam ostao 06.12. s 52 čovjeka. Kad je bilo postrojavanje na Stradunu, rekao sam: Mogu ići samo 52 čovjeka i nijedan više, jer drugi su pobjegli….Neki su se vratili nakon mjesec, dva, tri, ali nisu osjetili ono što smo mi osjetili tih dana i na neki način se mora to valorizirati. Neka njima sva bogatstva ovoga svijeta, ali moj mir i moju slobodu ne može imati niti ću mu ja to dozvoliti da mene maltretira u ime svojih interesa.