Nekada zaboravljamo u kakvoj ljepoti živimo. Ponekad nas na to treba podsjetiti netko s druge strane svijeta, netko tko je odlučio svoj život provesti na hrvatskom jugu.

Christian Tyler rođen je u gradu Chattanooga u američkoj državi Tennessee. Stigao je ovdje, k nama prije gotovo godinu dana, a dovela ga je, naravno-ljubav. Chris ili Garo, kako su ga ovdje kolege i prijatelji nazvali zaljubio se u Amerikanku, kolegicu u restoranu u kojem je radio. Kaže kako su kliknuli i prvu noć razgovarali preko pet sati.

-Stvarno sam se zaljubio, kaže nam Tyler i kada mu je cura kazala da se vraća na fakultet u Dubrovnik, nije dva puta razmišljao. Odlučio se preseliti s njom i prvi stan u kojem su živjeli bio je u Srebrenom, u Župi dubrovačkoj. Nakon nekog vremena cura se odlučila vratiti doma. Kazala je da joj je odgovara život na dubrovačkom području.

-Kako se nekome ovo ne može sviđati? Kako misliš, ne voliš Dubrovnik i Hrvatsku?, čudio se Chris i donio odluku kako će on ostati! Otac je vrlo ponosan na njega, jer je sada neovisan, živi sam, stvara sam, a nekada ranije, kako kaže, nije donosio dobre odluke za svoj život. Ostao je prije nekoliko godina bez majke, otac je ostao sam s tri sina. Sada se, kaže nam ovaj dvadesetjednogodišnjak za njega ne mora bojati hoće li završiti ubijen ili u zatvoru. Imao je četiri automobila, vozio brzo, živio neki drugačiji život.

Chris kaže kako je Dubrovnik njegov novi dom.

-Što ti se posebno sviđa kod nas?

-Dubrovnik je prekrasan grad, ljudi su jako susretljivi i druželjubivi. U ovih gotovo godinu dana, svaku osobu koju sam sreo i upoznao su bili jako dragi prema meni. Nitko nije bio grub, nitko me nije doživio drugačijim. To je ono o čemu sam razmišljao kada sam stigao ovdje prvi put. Svi su bijeli, ja sam crn, razumijem da to nije uobičajeno, a ja nisam stigao ovamo na praznike nego da ostanem.

Ono što bi naveo kao neobično je kako ljudi prostiru robu vanka, a ne u sušilicama.

-U Americi je normalno imati sušilicu. Ali, moram reći što sam duže ovdje, uživam čak i u tome. Izađem na balkon, prostrem robu i uživam u pogledu na plažu. Blagoslovljen sam što živim ovdje.

Spomenuo si ranije kako ti se osim ljudi i ljepote grada sviđa osjećaj slobode i sigurnosti.

-Amerika je velika zemlja i kad imaš zemlju s puno stanovnika, imaš puno i nenormalnih ljudi. Neki dijelovi zemlje su vrlo opasni za život. Odrastao sam u velikom gradu, koji ima kao i svaki drugi američki grad boljih i lošijih kvartova. Okružen je planinama i s vrha te planine možeš vidjeti sedam različitih država.

Guglao sam o Hrvatskoj prije nego sam stigao i naišao na podatak kako je Hrvatska jedna od najsigurnijih zemalja na svijetu. Ovdje živim sam i ne brinem ni o čemu. Kao i ostali, ne zaključavam svoj auto, ne mislim kako će ga netko ukrasti.

Chris uživa u našoj gastronomiji.

-Znam da ćevapi nisu hrvatsko jelo, ali stvarno mi se sviđaju. Volim i lignje, crni rizot, pastu s plodovima mora, sve što je iz mora. Nisam probao ježeve, ali nadam se kako ću imati priliku, ljudi mi kažu kako su vrlo ukusni. Volim i pancerotu i burek, preferiram onaj s mesom. Volim i gulaš, ali moram istaknuti da sam najbolji gulaš jeo kada je kolega pripremio s mesom divljači. Ima jedan restoran u Slanom u koji često idem, kad mi se ne da pripremati hranu kod kuće, tamo me više znaju, pa ne moram ni naručivati jelo, samo mi ga iznesu na stol.

Reci nam koja je najveća razlika između američke i naše kuhinje?

-Puno se roštilja i jede pržene hrane. Čak i oreo kekse stavljaju na roštilj, to je vrlo popularno. To je previše za mene, preslatko mi je. Imam Chronovu bolest i od takve hrane me boli stomak. Moram paziti što jedem, a otkad sam stigao ovdje nemam nikakvih problema.

Ovaj simpatični mladić kaže kako voli svoj rodni grad, u kojem je završio školu i radio, ali nije ga to potpuno ispunjavalo. Kaže kako sada živi život kakav želi i radi posao koji voli.

Naučio je i neke hrvatske riječi.

-Najviše su me naučili psovkama (smijeh). Ali, osim toga znam reći: “Đe si”, “Što radiš?”, “Molim”, “Hvala”, “Što trebaš?”, “Mrš!”, “Za dom spremni”. Puno više razumijem, nego znam govoriti. Pokušao sam naći neke tečajeve za naučiti hrvatski, ali jako su skupi.

Posjetio je dosad gotovo sve ljepote našeg kraja, od zidina, Straduna, Lokruma, okolice. I naglašava kako ljepših žena nema na svijetu!

Garo radi na Kantafigu, u ASC garaži. Tamo je naučio sve što danas zna.

-Tamo sam naletio na predivne ljude, koji su me svemu naučili. Ako imate nekih problema s autom, nazovite Marina. Možda mi Marin za ovu reklamu da neku povišicu (smijeh). Moje kolege su moja obitelj, ima dana kada imamo puno posla i svi su neraspoloženi, ali kad završi radno vrijeme, ponašamo se kao da ništa nije bilo, smijemo se, izlazimo skupa. Kad se dignem ujutro, veselim se novom radnom danu.

Nedjeljom i slobodnim danima odem na plažu, ali zbilja volim radne dane i ono što radim. Ljudi u Americi jako puno rade, odu doma i zapravo preživljavaju. Prave novce, spavaju, pa opet prave novce. Ovdje ljudi uživaju u životu, piju kavu. Tako i ja odem- jer zašto ne?

Kolege ga odvedu nekad i u noćni život.

-Išli smo vani i u Slano i u Dubrovnik, jedan vikend smo izašli u Neum, baš smo se dobro proveli.

Garo se čudi i toplessu na hrvatskim plažama ili hodanju bez majice putem. Za to se u njegovoj državi- ide u zatvor i plaća globa.

Prije nego je stigao u Hrvatsku, znao je za Rimca i Neveru i neke hrvatske sportaše. Čuo je i za Mljet i Odisejevu špilju.

-Zanimljivo je što sam naletio na tu priču prije nego sam došao. Bog me nije bez razloga stavio ovdje.

Ono što je posebno zanimljivo kod Chrisa Tylera jest da zna sve o Domovinskom ratu.

-Hrvati su htjeli biti neovisan narod. Obični ljudi, koji nisu bili vojnici, uzeli su oružje, borili su se za slobodu. Srbi su napali Hrvatsku i vrlo dobro znali što rade. Poznato mi je kako su neki ljudi ovdje izrađivali sami oružje jer ga nisu imali. Gledao sam mnoga videa o tome, nisu imali ni uniforme na sebi. Puno mi je o tome pričao moj šef, Marin. Pitao sam što to znači: Za dom spremni? (kaže Chris na čistom hrvatskom op.a.). Objasnio mi je kako je to kad si spreman obraniti svoj dom. Neki ljudi su mi rekli da to ne izgovaram, ali ja ne vidim ništa loše u toj rečenici, biti ponosan na svoju zemlju.

Chrisu nije jasno kako je netko ikada mogao napadati UNESCO-v grad i ovakvu ljepotu.

-Nejasno mi je kako netko može razarati ovaj grad i ubijati toliko nedužnih ljudi. Znam da Hrvati ništa nisu uradili Srbima i da su htjeli biti odvojeni od Jugoslavije, biti slobodni u svojoj zemlji. Znam kako su napali i Sloveniju i Bosnu i Hercegovinu. Bio sam i u Bosni i Hercegovini, znam kako su Srbi tamo ubili velik broj muslimana. Znam da ima i među Srbima ok ljudi, iako se nikad nisam susreo s nekim od njih, ali nekako mi je teško poštovati ih nakon svega što znam da su učinili.

Posjetili smo Chrisa alias Gara na njegovom radnom mjestu. Našli smo ga okruženog kolegama i u dobroj radnoj atmosferi. Zanimalo nas je tko je čovjek koji je zaposlio jednog afroamerikanca koji ništa nije znao o automobilima što danas zna. I tko ga je uputio u hrvatsku povijest.

Marin Perković je hrvatski branitelj, koji ovu garažu na ovom mjestu ima već 20 godina. Kazao nam je kako mu je bila interesantna priča kako je mladi Amerikanac prodao svoja dva automobila kako bi mogao financirati put sebi i curi do Hrvatske.

-Radio je prije u volonterskom centru, a kako se bavim biciklizmom, surađivali smo s njima. Tako je jedan dan Anja Marković iz tog centra došla i pitala za jednog Amerikanca koji bi volio raditi s autima. Rekao sam neka dođe i od toga je prošlo par tjedana. Jedan dan stiže jedan crnac, sjeo je, bila je gužva, pitao sam ga što želi, a on me pitao jesam li ja Marin. Osjetio sam odmah jednu pozitivnu vibraciju, odmah je krenulo s zafrkancijom, zavolio nas je.

Ništa nije znao o automobilima.

-Ništa, ali imao je volju, a volja otvara vrata uspjehu. Jako je volio automobile. Vrlo je inteligentan, to moram naglasiti, brzo uči.

Osim automobila zanimala ga je hrvatska povijest. Navikao je da po Americi vise njihove zastave, kod nas ne, a na garaži-uvijek. Pitao je kako to.

-Objasnio sam mu pojam domoljublja, dom i obitelj kako su uvijek na prvom mjestu. Kako sam ja sudjelovao u Domovinskom ratu, njega je to jako zainteresiralo, kako je Dubrovnik bio opkoljen, gledao je videa o Vukovaru. Zna za Blaga Zadra i Oluju. Nekidan on Amerikancu objašnjava natpis na garaži “Kad krenemo gorit će nebo i zemlja”-Oluja 95. Pričao je tom čovjeku kako je to bila oslobodilačka akcija, da je tu rečenicu kazao Andrija Matijaš Pauk i kako sam ja bio u Splitu na postrojavanju kad je ta rečenica izgovorena. Slušam ga kako objašnjava svom sunarodnjaku kako je Pauk poginuo u Mrkonjić gradu….Znači, nevjerojatno je, ali sve je zapamtio.

Ono što je Chrisu neobično u Dubrovniku, priča Marin je naš odnos s ljudima, običaji i način življenja.

-Nekad tu ispred napravimo roštilj, onda on pita treba li što platit, mi kažemo da ne mora. Nije navikao na to. Išli smo u Luka Musladina pred Božić na domjenak, pa je on pjevao, presretan, oduševljen je svime. Pjeva Čavoglave s nama (smijeh). Evo i naš je gradonačelnik rekao: Bog i Hrvati i Za dom spremni. Što ima ljepše od toga? Što ima loše? Svaku povijest pišu pobjednici.

-Ne opravdam NDH, znamo da to nije bila idealna država, ali da je nije bilo, ne bi danas bilo Hrvatske, dodaje Marin.

-Bilo je zločina, nitko ih ne negira. Treba reći kako stvari stoje, bilo je individualaca koji su radili stvari koje nisu trebali, ali bilo je i vrhunskih ljudi kao Andrija Artuković, koji je rekao onu rečenicu Antu Nobilu: “Ja neću dočekati Hrvatsku, ali ti sigurno hoćeš”. I taj Nobilo i danas vedri i oblači. Danas se malo govori o zločinima koje su počinili komunisti, kao Orsuli i Daksi, a njihova djeca su u foteljama i upravljaju. Kad je rat bio , sakrili su se ispod stola, pa provirili kad je završio, a danas su prsima prema nama…Gori su mi “naši” Hrvati nego ijedan Srbin. Evo, u čemu je problem u pozdravu Za dom spremni, a nije problem u petokraci ili slavlju u Kumrovcu ili u Srbu gdje se slavi genocid nad Hrvatima?

Sada i oni koji nisu znali, znat će kako u Slanome živi, u Dubrovniku radi jedan tamnoputi Amerikanac, koji će vam uvijek uzvratiti osmijeh i reć: “Đe si?”, čim vas vidi. I koji će nas podsjetiti na ono što nekada u svojoj svakodnevnici zaboravimo: da živimo u sretnoj, slobodnoj i predivnoj zemlji. I naljepšem gradu na svijetu.