Dubrovački plemići su sami sebe osudili na biološko izumiranje jer su se tvr­dokorno pridržavali “zavjeta čiste krvi”, po kojemu su vlastelini što su se ženili pučankama gubili sva vlastelinska prava i zajedno su sa svojim nasljednicima postajali obični građani.

Odlukom Velikog vijeća Du­brovačke Republike, jed­noglasno usvojenom, na današnji dan, 19. ožujka 1462. godine, svaki je dubrovački vlastelin – u slučaju da se oženi građankom – samim tim či­nom (ipso facto) gubio sva vlastelin­ska prava, a također su vlastelinska prava gubili i svi njegovi nasljednici.

Taj strogi endogamijski zakon (Ordo de Matrimoniis Nobilium) omogućio je plemstvu ekskluzivitet u upravljanju državom. Međutim, kako se u sljedećim stoljećima broj vlastele jako smanjio zbog pomora u epidemijama, morala je popustiti staleška zatvore­nost, pa je uredbama prihvaćenima 26. ožujka 1662. i 18. siječnja 1664. načelno određeno da će se u redove plemstva primiti deset uglednih gra­đanskih obitelji. Precizirano je da će se to učiniti tek kad izumre neka od sta­rih vlasteoskih porodica, pod uvjetom da se odluka o prijemu donese većinom glasova u sva tri državna vijeća i da pridruženi uplati u državnu blagajnu 10.000 dukata.

Mogućnost ulaska bo­gatih građana u plemićke redove uka­zala se izumiranjem vlasteoskog roda Luccari, a prvi ju je iskoristio Vlaho Mihov Bosdari, čija je molba prihvaćena 5. studenog 1666. godine.

Zbog pogibije 57 članova Velikog vijeća u katastrofalnom potresu 6. travnja 1667., ubrzan je i pojedno­stavnjen postupak agregacije ostalih devet građanskih obitelji. Osim toga, privremeno su, u razdoblju od 5. stu­denog 1666. do 16. studenog 1682. godine, primje­njivane tri odredbe Velikog vijeća po kojima je vla­steli bila dopuštena ženidba djevojkama iz uglednih građanskih obitelji.

Gradoplov