Dubrovačke knjižnice organizirale su u ponedjeljak 12. listopada 2026. u Ogranku Lapad predavanje prof. dr. sc. Gordane Buljan Flander pod naslovom „Izazovi roditeljstva danas“. Događanje je okupilo brojne roditelje, skrbnike, odgojitelje, učitelje i stručnjake koji rade s djecom te ponudilo dubok, stručan i životan uvid u realnost suvremenog odgoja.

U uvodnom dijelu predavanja Buljan Flander se osvrnula na specifične pritiske s kojima se današnji roditelji suočavaju – od ubrzanog tempa života i ekrana kojima smo okruženi, do lavine često proturječnih savjeta s društvenih mreža koji dolaze od glumica, pjevačica i raznih influencera. Posebno je slikovito opisan fenomen helikopterskog roditeljstva, u kojem roditelj neumorno „maše krilima“ iznad djeteta, kontrolira svaki segment njegova života, piše domaće zadaće, sastavlja lektire uz pomoć umjetne inteligencije i rješava sve sukobe umjesto njega.

Naglasila je kako helikoptersko roditeljstvo nije dobro roditeljstvo jer dok roditelj maše krilima helikoptera iznad djeteta, fizički je prezastupljen, ali psihički neprisutan, pa djeca tada uopće nemaju priliku preuzeti odgovornost jer odrasli preuzimaju kompletnu odgovornost umjesto njih. Takav pristup najčešće proizlazi iz anksioznosti roditelja i stalnog uspoređivanja s drugima, pri čemu se svaka dječja teškoća – bilo u školskom uspjehu, emocionalnom stanju ili prehrani – doživljava kao osobni neuspjeh roditelja, što vodi kroničnoj iscrpljenosti i napetosti u braku.

Mreža podrške prošlih generacija sve je slabija jer i bake danas dugo rade, pa roditelji ostaju sami u snalaženju. Naglašeno je kako je ključno odustati od perfekcionizma i prihvatiti da je dovoljno dopustiti majci da bude dovoljno dobra i da ne mora biti savršena. Istaknula je pritom nezamjenjivost roditeljske uloge porukom: „Psiholog može biti netko drugi, moj posao može raditi netko drugi, nastavnik u školi može biti netko drugi, ali roditelj tom djetetu možete biti samo vi.“ Dodala je i kako samo zadovoljan roditelj može biti dobar roditelj.

Središnji dio predavanja bio je posvećen četirima stupovima roditeljstva koje preporučuje Vijeće Europe – brizi, granicama, uvažavanju i osnaživanju.

Govoreći o brizi i emocionalnoj dostupnosti, naglasila je koliko je ključan djetetov prvi doživljaj vlastite vrijednosti kroz roditelja: „Dijete se ne zrcali u zrcalu, nego u vašem licu – načinu na koji ga gledate, tonu i boji glasa kojim mu se obraćate.“ Kroz to zrcaljenje dijete uči: „Ja sam vrijedna mamine ljubavi i pažnje, a svijet će biti tu za mene kad ga budem trebao.“ Objašnjeno je da roditelj ne mora biti dostupan 24 sata dnevno jer nije stroj, ali je ključno da emocionalna dostupnost bude opći obrazac ponašanja, čime se razvija sigurna privrženost – baza koja određuje djetetove buduće privatne i poslovne odnose.

Govoreći o granicama, razbijena je zabluda da odgoj bez fizičkog kažnjavanja znači odgoj bez pravila. Poručila je: „Granice djecu umiruju. Djeca se unutar granica osjećaju voljeno, zaštićeno i zbrinuto. Dijete kojemu je sve dopušteno jednako je zanemareno kao i ono kojemu nije dopušteno ništa. Granice da, batine sigurno ne.“ Fizičko kažnjavanje, zakonom zabranjeno u Hrvatskoj od 1999. godine, nije prihvatljiva metoda jer mala djeca do dvije ili tri godine nemaju razvijene kognitivne kapacitete za razumijevanje uzroka i posljedica, pa ih batine ne uče dobrom ponašanju, već ih uče nasilju.

Treći stup, uvažavanje, podrazumijeva da se dijete čuje i poštuje kao osoba, no to ne znači da dijete donosi odluke – roditelj je taj koji mora voditi i donositi odluke u najboljem interesu djeteta, ali uz uvažavanje djetetovih osjećaja. Četvrti stup, osnaživanje, odnosi se na poticanje djetetove samostalnosti, pri čemu roditeljska anksioznost i strah od pada ili neuspjeha ne smiju spriječiti dijete u razvijanju autonomije.

U nastavku predavanja predavačica je objasnila što se događa u mozgu djeteta tijekom emocijama preplavljenih stanja i tantruma. Budući da se logički mozak (prefrontalni korteks) razvija sve do 25. godine života, u trenucima stresa aktivira se amigdala kao centar za preživljavanje, a logički mozak odlazi offline. Savjetovala je roditeljima: „U tom momentu, dok traje tantrum, nemojte ga odgajati. Budite tu. Prvo reguliram sebe, reguliram dijete, onda postavljam granicu i tek kad tantrum prođe kažem: sljedeći put ćemo tako i tako.“

Posebno je naglašena važnost riječi koje upućujemo djeci, jer uvrede i rečenice poput „Glup si“, „Zbog tebe se mama i tata svađaju“ ili „Otjerat ćeš me u grob“ stvaraju u srcima djece tešku sliku o sebi koju kao odrasli ljudi godinama nose na terapijama, dok su djetetu potrebne poruke podrške poput: „Ponosna sam na tebe“, „Vjerujem ti“ i „Zanima me kako se osjećaš“.

Završni dio predavanja bio je posvećen izazovima digitalnog doba, pri čemu je upozoreno na preporuke pedijatara da do druge godine života na ekranima nema ničeg edukativnog, kao i na opasnosti sharentinga – objavljivanja fotografija, imena i dokumenata novorođenčadi i male djece na društvenim mrežama, čime se kompromitira njihova privatnost i sigurnost jer pedofili na ilegalnim mrežama najčešće prikupljaju upravo takve obiteljske fotografije beba i male djece.

Kod adolescenata, koji zbog specifičnog razvoja mozga teže rizičnom ponašanju i osjećaju tinejdžersku neranjivost, elektroničko nasilje nosi dvostruko veći rizik od pokušaja suicida u odnosu na nasilje uživo, dok su sexting i sextortion (iznuda fotografijama) prisutni u iznimno visokom postotku već od viših razreda osnovne škole. Poručila je roditeljima: „Razgovarajte s svojom djecom o svim rizicima i izazovima koje donosi današnja generacija. Nema veze što se ne razumijete u tehnologiju – razumijete se u život.“ Naglasila je da je najvažnije da dijete u slučaju problema zna da može doći roditelju bez straha od vikanja i dobiti potpunu zaštitu.

Predavanje u Ogranku Lapad ponudilo je snažnu poruku da djeci nisu potrebni savršeni i preopterećeni roditelji koji kontroliraju svaki njihov korak, već smireni odrasli koji postavljaju jasne granice, pružaju bezuvjetnu ljubav i grade odnos povjerenja u kojem se dijete osjeća sigurno, prihvaćeno i spremno za samostalan život.