HVALA TI JOŠKO! Dok budem disala, sjećat ću se što si učinio za nas

249

Nisam dugo pisala kolumnu jer jednostavno iz mene nisu izlazile riječi. Svi oni koji me znaju, znaju kako je moj život borba otkako znam za sebe. Ono što se nekome dogodi u tijeku života, pa o tome napišu knjigu ili gostuju na televiziji, meni se dogodi do podne. Nikada moja životna crta nije išla jednostavno, od točke a do točke b, nego je to bila takva zavrzlama, kao kad moji sinovi zapetljaju špigete, pa ih ne možeš drugačije otpetljat nego kupit nove i špigete i teniske.

Nagledala sam se ambulanti, čekaonica, doktora i naslušala dijagnoza svoje djece za jedno tri života. Svaki put sam se pitala pa je li moguće i gledala u Nebo i pitala dokad ću prolaziti ovaj test… I onda dođe taj Veliki petak, kad je moj muž nenadano pao u komu zbog meningokokne sepse. Rekli su da se to ne preživljava, rekli su da ljudi umiru u nekoliko sati, rekli su da se ljudski organizam jednostavno urušava..Moj muž je bio načet, na magnet nije mogao zbog gelera, nema dva metra crijeva, kraću nogu, slomljenu ruku, još od tog nesretnog rata. On nikada ne priča o tome i sad da pročita ovaj tekst, ljutio bi se, jer ne voli govoriti o tome da je uopće bio branitelj, smatrao je to svojom dužnošću i za njega je to jednostavno bilo to..Kazali su mi kako je bio hrabar, kazali su mi kako je bio čovjek i u tim najgorim vremenima, oni koji su dijelili s njim te ratne dane. Mislila sam o tome, dok je nemoćno ležao pod aparatima u šok sobi dubrovačke bolnice, pitala sam se može li čovjek izdržati još jednu takvu tešku bitku. Hoće li nam Bog dati još jednu priliku za život?

Posljednje godine naših života bile su poprilično turbulentne. Stalno sam nešto čekala..čekala da netko od djece završi školu, čekala neke poslove, čekala zapravo život. Nisam shvaćala da se taj isti život odvija pred mojim očima svakodnevno i da nisam dovoljno zahvalna na svemu, da ga uzimam zdravo za gotovo. U tim trenucima čekajući ispred bolničke sobe, sve mi je bilo kristalno jasno..Samo nam daj još jednu šansu…

Moj je muž pobijedio smrt, prošlo je kritičnih 24, 36, 48 sati..I dalje su doktori odmahivali glavama, neki i plakali sa mnom..”Ne znamo što je s mozgom, ne znamo kakav će biti kad se probudi”. Inducirana koma je trajala 17 dana, njegovo komatozno stanje nakon toga još duže..Vjerovali smo, naša obitelj, naši prijatelji i ja da će biti dobro. Znali smo da ga Gospodin nije ostavio na životu da ne bi bilo sve u redu. Nosila sam mu poznate mirise, puštala muziku, govorila, govorila..Jedan dan sam ugledala svijest u njegovim očima. Znala sam da se vraća.

U cijeloj ovoj situaciji, imala sam jako puno problema, na svim razinama..Ono što me dizalo na noge, onda kad sam padala, bili su dobri ljudi. Ljudi koji nisu odustajali od mene, kada sam ja htjela odustati od sebe same, kada više nisam imala snage. O svima njima ćemo jednom drugom prilikom, jer zaslužuju posebno mjesto ne samo u priči nego i u mom srcu.

Ipak, ovaj tekst je namijenjen jednom čovjeku, kojeg smatram anđelom na Zemlji. Čovjeku s najvećim mogućim Č koje postoji, čovjeku kojem ne znam što reći, jer je jedno hvala tako mizerno i malo pored onoga što osjećam.

Moj muž je živ zahvaljujući pravodobnoj intervenciji dr Ljiljane Betice na hitnom prijemu i dr Jošku Glaviću, čiji su fizioterapeuti svakoga dana dolazili u njegovu bolničku sobu. Oni su se borili s tijelom u spazmu, s paraliziranom osobom od trenutno nekih 40 kilograma. Joško je taj koji je pratio njegov uspjeh iz dana u dan..Joško je čovjek koji me digao onda kad sam bila na koljenima. Dao mi je nadu i mir, onda kada mi se raspadao život, kada sam kupila ostatke sebe negdje po bolničkim hodnicima. Govorio mi je kako će napraviti sve, govorio mi je kako će biti dobro, dao mi je vjeru u onu još jednu priliku…

Došao je dan kada su liječnici na infektološkom odjelu naše bolnice rekli kako je vrijeme za toplice, za daljnju rehabilitaciju. Djelatnici Doma zdravlja, uz najbolju volju ne mogu zbog mnogih nepokretnih pacijenata odvesti mog muža prije četvrtka u Kalos, iako ga tamo očekuju u ponedjeljak. Odvest će ga, ponovo, divni ljudi iz Poliklinike Glavić…Joško je ponudio i svoju pomoć kad se moj muž vrati iz toplica, na daljnju rehabilitaciju robotikom u njihovoj poliklinici. 

Trebam li reći kako Joško ne želi naplatiti ništa? Trebam li vam reći kako sam u našem zadnjom razgovoru samo plakala? Riječi nisu izlazile… 

Joško, ovo je prva moja kolumna upućena nekome osobno. Dao ti Bog stostruko više od ovoga što si nama dao, tebi i tvojoj obitelji. Dok budem disala, sjećat ću se ovoga što si učinio za nas. Vratio si nam oca, muža, brata, sina, prijatelja i sve ono što moj Ante jest. 

Predlažem Joška Glavića za Ponos Hrvatske, to je najmanje što mu ova država može dati, za sve nas kojima je bio slamka spasa onda kada smo stajali na rubu. Znam da njemu nije do titula, do nagrada, da ne radi sve to zbog hvale, ali takav čovjek zaslužuje sve što mu život može dati. 

Bog te blagoslovio, dragi moj prijatelju. Dužna sam ti do kraja života.

Komentari




Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *