IVICA GRANIĆ: ZAŠTO SPOMENIK FRANI TENTI? Zbog malog milijuna činjenica, no spomenimo samo neke

11

“ZAŠTO SPOMENIK FRANI TENTI

Zbog malog milijuna činjenica, no spomenimo samo neke. Ostavimo malo po strani Franu, koji će zasigurno dobiti zasluženi spomenik, i to baš na mjestu odakle je skinuo zločinački barjak i postavio naš, hrvatski. Odavno govorim kako isključivo Hrvati nisu žrtve jugoslavenskih partizana, onih koji se danas nazivaju nekakvim antifašistima. Srbi su također žrtve i to ne u malom broju.

Prije nekoliko tjedana u Zagrebu je gostovao beogradski povjesničar Srđan Cvetković. Na znanstvenom skupu u Hrvatskom institutu za povijest Cvetković je govorio o rezultatima istraživanja partizansko-komunističke represije koja je u Srbiji kulminirala od 1944. do 1946. godine.

Kao član državne komisije za istraživanje događaja iz tog razdoblja, Cvetković je imao pristup tajnim arhivima. Ondje su pronađene knjige strijeljanih, s detaljnim popisima žrtava Ozne i KNOJ-a. U te dvije godine partizanski su egzekutori samo u Srbiji, prema popisima koje su sami pedantno sastavljali, smaknuli 59.000 ljudi! Od toga su 89 posto bile građanske osobe, a 20 posto strijeljanih bilo je mlađe od 18 godina! U nekom od 211 tajnih zatvora i gubilišta, oznaši su hladnokrvno likvidirali i cijele juniorske nogometne momčadi.

ZAVNOH je lažan kao i cijela jugoslavenska historija

Bio je to najveći zločin na ovim područjima u 20. stoljeću, istaknuo je Cvetković. Zbog masovnosti i organizacije zločina teško se može govoriti o ‘osveti kolaboracionistima’.
Cvetković objašnjava da je možda dvjestotinjak ljudi moglo zaslužiti smrtnu presudu prema tadašnjim europskim pravnim standardima.

Sad se sigurno pitate kakva je praksa bila u drugim europskim državama. Pročitrajte kako bi i ‘matematički’ razumjeli razmjer tih zvjerstava počinjenih od strane Ljubičice bijele i njegovih zlikovaca. Recimo, u Francuskoj je nakon rata uhićeno 40.000 ljudi zbog suradnje s njemačkim okupatorima. Na smrt je osuđeno 7037 optuženika, od čega je 791 kazna izvršena, a ostali su pomilovani. Na milijun stanovnika, u Francuskoj je bilo 239 smrtnih kazni za ratnu kolaboraciju, u Belgiji 29, Nizozemskoj 17, Danskoj 13, a u Norveškoj svega 10.

U Srbiji su na svakih milijun stanovnika Titovi komunisti pobili – 16.000 ljudi. U Sloveniji, prema istom razmjeru, ubijeno je 10.769 osoba (ukupno oko 14.000). Zbog Tuđmanovih katastrofalnih pogrešaka, zatim žilavosti hrvatskih komunista te naslijeđenog boljševičkog mentaliteta, koji ne žele otvoriti arhive, konačan rezultat za Hrvatsku i BiH još nije poznat. Ovdašnji istraživači još nisu doprli do ‘knjiga strijeljanih’, ali nije teško procijeniti da će Hrvatska i BiH izbiti na čelo strašne i tužne liste.

Počinitelji tih planiranih i sustavno provedenih ubojstava sebe zovu antifašistima. Na čelu im je bio ratni zločinac Josip Broz Tito. Dio tog pokreta bilo je i tzv. Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske. Likvidacije na kraju rata nisu bile izuzetak, već samo vrhunac modela koji su primjenjivali svuda gdje bi zauzeli neki prostor. Primjerice, već 1942. u Vrgorcu, Prijedoru ili Bihaću, zatim u Koprivnici 1943. godine. U Dubrovniku 1944. pa u Splitu, Mostaru, Zadru… gdje god je taj gusti češalj prošao od istoka prema zapadu.

Prvi su stradavali zarobljeni vojnici, domobrani i ustaše, a potom i svi oni koje je obavještajna služba stavila na spisak potencijalnih protivnika u osvajanju vlasti i izgradnji totalitarnog komunističkog sustava. U Srbiji su ubili predsjednika Crvenog križa, a u Hrvatskoj, u Zagrebu, čak i drvorezbara koji je izradio pisaći stol u Pavelićevu kabinetu.”

Politički analitičar prof.dr.sc. Ivica Granić

Komentari




Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *