Kako objasniti turistima zbog čega sam štufan od života kad sam živ i zdrav, a apartmani puni!? Kako objasniti nekome da svaki čovjek u ovoj zemlji makar u srcu plače zbog jednog skromnog čovjeka koji pripadao svima nama, a opet je bio tako svoj? Kako objasniti ovu emociju, ljubav i zajedništvo koja se osjećala u svakoj barci, na svakom balkonu i u svakoj uličici!? Kako objasniti te riječi, te pjesme, te emocije, taj naš život kojega je otpjevao naš škojar sa glasom boje rašpe? Kako objasniti da nekoga voliš makar ga ne poznaješ, ali prepoznaješ njegovu iskrenost i toplinu u pjesmi!? Kako objasniti da nam se svima pjeva i plače u istom trenutku !? Teško! Nemoguće!

Kao da nas je galeb naš nadletio jučer i prosuo breme ljubavi iz visina na cijelu naciju. Opet smo disali kao jedno. Opet smo pjevali zagrljeni, ali ovaj put više plakali…

Poslije vatrenih i neopisivog dočeka u Zagrebu koje nas je ujedinilo, i poslije odlaska našeg Olivera, moja Hrvatska pokazuje ono svoje pravo lice. Ljudsko, toplo, puno emocija i ljubavi. Ovaj narod je željan zajedništva i emocije koja okuplja. Ovaj narod zna da voli. Ovaj narod prepoznaje iskrene ljude.

Lagali su vas cijelo vrijeme. Duh Hrvata još nije umro. Još živi u malim ljudima. Samo se pritajio da ga neprijatelj ne pronađe, da ga ne prepozna. Taj duh ljubavi je u svima vama.

S tugom, ponosom i sjetom opraštamo se od našega kapetana i “sve je kako triba”, jer opet dišemo skupa, jer naš narod pokazuje svoje pravo lice, ono koje voli, plače i pjeva kad dočekuje i ispraća svoje heroje…
Veliko je srce Hrvatsko. I ono je sakriveno među pukom. U tvojoj ulici. U tvome gradu. Na tvome škoju. I u tvome srcu. Budite ponosni na Hrvatsku domovinu, ne samo ove dane i sada, nego uvijek i zauvijek, jer Hrvatska, to ste vi…