Povodom aktualnih tvrdnji koje su organizirani kriminal ponovno dovele u središte pozornosti, gradska vijećnica Viktorija Knežević upozorila je da se
ozbiljnost borbe protiv kriminalnih mreža ne mjeri brojem rotacija, dugih cijevi i ljudi privedenih pred kamerama.
„Kada gledamo veliko suđenje za organizirani kriminal, a na optuženičkoj klupi sjede samo oni koje svi odmah prepoznajemo kao kriminalce, dok među njima nema nikoga tko im je iz policije, sigurnosnog sustava, pravosuđa ili politike omogućavao da godinama djeluju, nemojmo prerano pljeskati. Možda su pokupljeni samo pijuni kako bi se pokazalo da država nešto radi“, poručila je Knežević.
ozbiljnost borbe protiv kriminalnih mreža ne mjeri brojem rotacija, dugih cijevi i ljudi privedenih pred kamerama.
„Kada gledamo veliko suđenje za organizirani kriminal, a na optuženičkoj klupi sjede samo oni koje svi odmah prepoznajemo kao kriminalce, dok među njima nema nikoga tko im je iz policije, sigurnosnog sustava, pravosuđa ili politike omogućavao da godinama djeluju, nemojmo prerano pljeskati. Možda su pokupljeni samo pijuni kako bi se pokazalo da država nešto radi“, poručila je Knežević.
Vjerojatno gledate samo predstavu za javnost.
Jer dvoje ljudi može opljačkati kiosk, a da za to nitko drugi ne zna.
Ali dvadeset ljudi ne može godinama prati milijune, kupovati nekretnine, osnivati tvrtke, dobivati dozvole i širiti poslove, a da baš nitko u sustavu ništa ne vidi.
Netko dojavi.
Netko zažmiri.
Netko ne provjeri.
Netko predmet spremi u ladicu.
Netko primi uslugu, posao ili novac.
A kada dođe vrijeme da se pokaže kako „država radi“, privede se nekoliko pijuna, izvuku duge cijevi i sazove konferencija za novinare.
Oni ključni ostanu na položajima i sutra nastave s nekom drugom ekipom.
Takav izostanak stvarnog progona organiziranog kriminala obično prate još dvije pojave.
Prva je gotovo groteskna strogoća države prema običnom čovjeku.
Za pogrešan papir, mali dug, prometni prekršaj ili administrativnu sitnicu državni aparat zna pokazati svu svoju snagu.
Kazne, inspekcije, privođenja, ponižavanje i beskrajno dokazivanje da niste kriminalac.
Ne zato što je običan čovjek najveća opasnost za državu, nego zato što je najlakša meta.
Nema veze.
Nema novca.
Nema kome telefonirati.
Na njemu se bez rizika može trenirati autoritet.
Tako nastaje država u kojoj se običan čovjek boji policije, inspekcije i šaltera, dok se ozbiljan kriminalac ne boji zakona, nego samo mogućnosti da izgubi pravog čovjeka u sustavu.
Druga pojava još je perfidnija.
Političari duboko uronjeni u klijentelističke mreže često upravo sebe predstavljaju kao najveće borce protiv kriminala.
U ekstremnijoj verziji proglašavaju se i njegovim najvećim žrtvama.
To im je politički savršeno korisno.
Dobivaju aureolu hrabrosti i moralne čistoće, a svaka kritika njihova rada može se prikazati kao pomaganje neprijatelju.
Odjednom se više ne pita tko je kriminalnim mrežama godinama otvarao vrata, s kim su poslovale i zašto ih institucije nisu zaustavile.
Gleda se predstava o hrabrom političaru koji se sam suprotstavlja opasnim silama.
Zato nije dovoljno vidjeti lisice, rotacije i nekoliko ljudi polegnutih na asfalt.
Organizirani kriminal razbijen je tek kada mu se oduzmu novac i imovina, presijeku veze s legalnim poslovima i procesuiraju oni koji su ga iz sustava štitili, upozoravali ili mu držali vrata otvorenima.
Bez toga je možda pala jedna ekipa.
Sustav je ostao.
Država nije snažna kada može kazniti običnog čovjeka. To može svaka država.
Snažna je kada zakon jednako vrijedi za čovjeka koji ne poznaje nikoga i za čovjeka koji poznaje svakoga.
Sve drugo nije borba protiv organiziranog kriminala.
To je demonstracija sile prema slabima i predstava nemoći pred moćnima.
