Omiljena ljetna manifestacija „Knjige pod stablima”, u organizaciji Dubrovačkih knjižnica te uz podršku Grada Dubrovnika i Ministarstva kulture i medija RH, u parku pored Kioska Dubrovnik u Gružu okupila je u četvrtak, 30. srpnja 2026., brojne posjetitelje svih generacija.

Bogat program ponudio je za svakoga ponešto – od čitanja i darivanja knjiga u hladu krošanja, preko dječjih STEM radionica i robotike, pa sve do ugodnog i emotivnog književnog susreta s jednim od najistaknutijih suvremenih regionalnih autora, Alminom Kaplanom.

Popodnevni dio programa bio je rezerviran za najmlađe STEM-ovce. U suradnji sa Zajednicom tehničke kulture Grada Dubrovnika, Zajednicom tehničke kulture Dubrovačko-neretvanske županije i Informatičkim klubom Futura, održana je edukativna radionica „Logički graditelj”. Mališani su uskočili u ulogu pravih graditelja te kroz slaganje blokova rješavali logičke izazove, razvijali prostornu percepciju i gradili staze kojima je bager usmjeravao lopticu prema cilju.

Nakon radionice uslijedilo je predstavljanje slikovnice „Nije strava provesti dan bez ekrana”, nastale u suradnji ZTK Grada Dubrovnika, Sveučilišta u Dubrovniku te Dječjih vrtića Dubrovnik i Dječjeg vrtića Pčelica. Slikovnicu je predstavio njezin koautor Tomo Sjekavica iz Zajednice tehničke kulture Dubrovnik, koji je kroz zanimljivu priču i razgovor s djecom približio važnost medijske pismenosti, odgovornog korištenja digitalnih uređaja te pronalaženja ravnoteže između vremena provedenog pred ekranima i igre. Najmlađe sudionike razveselili su i primjerci slikovnice koje su ponijeli kući.

Posebna atrakcija za sve najmlađe posjetitelje bio je interaktivni robot pas koji je kroz demonstracije i igru približio djeci svijet robotike i suvremenih tehnologija.

Večernji dio programa bio je posvećen književnosti, a središnji događaj manifestacije bio je književni susret s Alminom Kaplanom, jednim od najznačajnijih suvremenih bosanskohercegovačkih pisaca, pjesnikom i prozaikom, članom PEN Centra BiH te urednikom u izdavačkoj kući „Buna” iz Mostara. Kaplan je tijekom posljednjih godina izgradio prepoznatljiv književni glas snažno oslonjen na zavičaj, obiteljsku memoriju, poslijeratno iskustvo i svakodnevicu običnih ljudi.

Kaplanov književni opus obuhvaća zbirke poezije „Biberove kćeri” (2008.), „Čekajući koncert roga” (2012.), „Mostarska zbirka” (2017.) i „Bukara” (2017.), roman u stihovima „Ospice” (2014.), zapažene romane „Trganje” (2017.), „Meho” (2019.), „Šušanj” (2023.) i „Mali otac” (2026.), zbirku „Dubravske priče” (2020.), dnevnik-roman „Kućni ljudi” (2022.) te knjigu „Razgovori s Markom” (2022.).

U razgovoru je govorio o vlastitom stvaralačkom procesu, istaknuvši kako pisanje za njega nije samo svakodnevni čin, nego dugotrajno promišljanje teme, forme i jezika. Govoreći o vlastitim knjigama, priznao je da prema njima ostaje vrlo samokritičan te da bi mnoge, s vremenskim odmakom, ponovno pisao.

„Mi nismo ista svijest sada i prije deset godina. Utrka sa samim sobom u književnosti ne ostavlja puno prostora za čisto uživanje, osim u onim rijetkim trenucima kasno noću kada povjerujete da ste napisali nešto dobro – sve dok se ujutro ne probudite i ponovno razočarate”, rekao je Kaplan kroz smijeh.

Veliku pozornost privukao je razgovor o njegovim romanima „Trganje”, „Meho”, „Šušanj” i najnovijem romanu „Mali otac”, u kojima istražuje posljedice rata, potragu za identitetom, obiteljsku memoriju i transgeneracijske traume. Istaknuo je kako književnost ne doživljava kao prostor poučavanja nego dijaloga s čitateljem.

 „Nemam ambiciju educirati, docirati niti pisati mudre tekstove. Meni treba čitatelj kao subesjednik, netko tko će sa mnom razgovarati i komunicirati na određenu temu”, objasnio je Kaplan.

Poseban dio razgovora bio je posvećen romanu „Mali otac” (Fraktura, 2026.) autofikcijskom djelu koje istražuje složenu dinamiku odnosa između oca i sina. Kaplan je istaknuo kako su ga na pisanje romana djelomično potaknula obiteljska pisma iz ratnog razdoblja, u kojima su muškarci, unatoč teškim okolnostima, pokazivali emocije koje su nakon povratka često ponovno potiskivali. „Mnogi su ljudi na našim prostorima emotivno zakinuti i falični upravo zbog nedostatnosti odnosa unutar obitelji. Posljedice su ogromne i o tome ne smijemo šutjeti, o tome treba pisati”, istaknuo je Kaplan.

Govoreći o odrastanju uz ljude s neliječenim posttraumatskim stresnim poremećajem, Kaplan je naglasio kako posljedice rata nisu završile prestankom oružanih sukoba, nego su se prenijele na obitelji i nove generacije. Upravo kroz književnost, istaknuo je, nastoji razumjeti i objasniti svijet koji ga okružuje.

„Mi se tog vremena moramo odreći da bismo nastavili dalje. To je naša dužnost, ako ništa, onda zbog djece. Rat je u formalnom smislu prestao, prestalo je pucati, ali mnogi su ljudi nastavili patiti. Što bih pisao o ratu kada zapravo i dalje živimo neku neslužbenu verziju rata? Govorim to iz iskustva djeteta koje je odraslo uz ljude s teškim, neliječenim PTSP-om. Oboljeli od PTSP-a su činili moj svijet, bili su mi nastavnici, šoferi autobusa na putu od škole do kuće, bili svuda… Budući da je PTSP posljedica nesvakidašnje traume, a ostao je neprepoznat i neliječen, izravno se prenio na članove obitelji. Tako danas imamo čitave generacije mladih ljudi koji imaju simptome PTSP-a, a u ratu uopće nisu sudjelovali.”, rekao je.

Kao protutežu teškim društvenim temama, Kaplan je publici otkrio i svoju sjetnu stranu, podijelivši želju da napiše knjigu kratkih zapisa o odrastanju potkraj 1980-ih godina – vremenu prije tehnološkog šoka. „Imam želju napisati čitavu knjigu takvih tekstova — svojevrsna knjiga-album o svijetu koji je zauvijek nestao. Nije me briga što će o tome reći književna kritika, to ću uraditi za svoju dušu.” Takva knjiga, kaže, bila bi svojevrsno „vremensko sklonište” – izraz posuđen od Georgija Gospodinova. „Ako napišete knjigu koja će makar jednom čitatelju ponuditi takvo utočište i probuditi u njemu sjećanja, pisanje ima puni smisao.”

Publika je doznala i da je u pripremi filmska adaptacija romana „Šušanj”, na kojoj Kaplan surađuje s redateljem Pjerom Žalicom. Govoreći o završecima svojih romana, Kaplan je objasnio kako ne vjeruje da svaka priča mora ponuditi konačne odgovore.

„Ne doživljavam priču tako da sve mora biti razriješeno. Priču čine ritam i stil. Nije presudno rasplesti sve nedoumice u tekstu; bitno je stilom i ritmom dovesti jezik do određenog vrhunca napetosti, a zatim sve polako spustiti, i pustiti da samo splasne. Da priča uvre u bjelinu papira, tamo odakle je i izvirala.  Priča je samo jedna od tisuću sličnih priča, čitatelja zapravo uzbuđuje sama čarolija jezika – u njoj su zapleti i raspleti.“

Književni susret završio je razgovorom s publikom i toplim pljeskom kojim su posjetitelji ispratili autora, a sljedeće izdanje manifestacije „Knjige pod stablima” održat će se 18. kolovoza 2026. u Cavtatu, kada će ljubitelje knjige ponovno očekivati bogat sadržaj za sve generacije.