Poljud je na utakmici Hrvatske i Francuske u četvrtfinalu Lige nacija (2-0) transparentom odao počast ubijenom vukovarskom heroju, Francuzu Jean-Michelu Nicolieru. Na utakmici u Splitu bili su njegovi majka Lyliane Fournier i brat, a Luka Modrić je darovao dres hrvatske reprezentacije majci poginulog vojnika.
Uz kapetana, na primopredaji dresa bili su i izbornik Zlatko Dalić, suigrači Mateo Kovačić i Joško Gvardiol te članovi obitelji poginulog Jean-Michela, kao i DP-ov ministar demografije Ivan Šipić te Nicolierov suborac Damir Markuš Kutina, koji su susret i organizirali. Za Nicolierovu majku Lyliane ovo su vrlo emotivni dani. Njen sin ju je zauvijek povezao s Hrvatskom, u koju se i preselila.
Prije šest godina je novinaru 24sata Ivanu Paviću ispričala sve o svom sinu, a dijelove tog razgovora donosimo u nastavku: – Liježem noću s njim u mislima, gledam njegove slike. Budim se isto tako. Za mene je on uvijek bio obični francuski dječačić, ali Hrvatima, i meni sad, moj sin je istinski heroj.
Pričala nam je to 2019. glasom punim ponosa i sjete Lyliane Fournier (80), majka vukovarskog branitelja Jean-Michela Nicoliera ili Francuza, kako su ga zvali njegovi suborci. Njegova majka još traži njegovo tijelo. – Svake godine, kad se približava obljetnica pada Vukovara, to mi je velika tuga – kaže Lyliane dok joj suze naviru na oči. Prelistava Jean-Michelove fotografije iz djetinjstva. – Prošlo je toliko godina, a ja još ne znam gdje je tijelo mojega sina. Svijeću mu mogu zapaliti samo na Ovčari. No velika su mi utjeha ljudi. Osim silne tuge, meni je svaki 18. studeni i radost. Radosna sam kad vidim toliko ljudi koji me podupiru kad dođem u Vukovar, a onda još toliko ljudi koji su voljeli Jean-Michela – kaže Lyliane. – Bio je jako zreo i kad je bio dijete. Htio je biti pisac. I u školi i kasnije uvijek je volio pomagati. Pogotovo slabijima. Uvijek je bio na njihovoj strani, osjećao je potrebu da ih mora zaštititi. Tako je bilo i s Hrvatskom – prisjeća se Jean-Michelova majka.
U proljeće 1991. Jean-Michel je često u novinama i na televiziji pronalazio vijesti o ratu u Hrvatskoj. To ga je mučilo i tištilo, a majka je s njim puno razgovarala. Kako je radila u gradskom poglavarstvu u francuskom gradu Vesoulu, skupljala je novine, kupila čak i kartu tadašnje Jugoslavije.
Jednoga dana Jean-Michel joj je priopćio kako je odlučio otići u Hrvatsku.
– U to vrijeme je radio u Švicarskoj. Došao je malo na vikend i taj put je došao do mene na posao. Rekao mi je da odlazi. Pomislila sam da se vraća u Švicarsku. Rekao mi je da odlazi u Hrvatsku i da ništa neće promijeniti njegovu odluku. Želio je da što prije dođemo kući spakirati kofere. Tako je puno pričao o tome, ali nikad nisam vjerovala da će otići – tužno govori Jean-Michelova majka. Tog dana ga je otpratila do perona. Rastanak je bio emotivan. – Dala sam mu križ da ga nosi uz sebe, da ga čuva gdje god ode. Nazvao me sutradan čim je stigao u Zagreb. Tek tad mi je priopćio da je odlučio otići na front. Nakon toga je otišao u Mejaško Selo i pridružio se HOS-ovim snagama – objašnjava Lyliane.
Nije bila sretna tom njegovom odlukom. Međutim, Jean-Michel ju je uvjeravao kako želi pisati, biti u centru događaja. Sa sobom je ponio i fotoaparat te svoj dnevnik, koji je godinama svakodnevno vodio. – Dok je bio u Mejaškom Selu, bila sam donekle mirna. Ali kako se sve više pisalo o tome u francuskim medijima, nakon dva mjeseca počela sam strahovati da će to sve loše završiti. Nazvao me i rekao da odlazi u Vukovar. Govorila sam mu da prestane, da je sad dosta, da se vrati. Šutjeli smo oboje, s obje strane telefonske žice vladao je muk – rekla je. – Pitao me sjećam li se kako sam ga učila kad je bio mali. Kako sam ga savjetovala da mora ići do kraja bez obzira na cijenu. Rekao mi je da svi idu u Vukovar. I svi su išli kao jedan. Nitko nije odbio ići, pa ni on nije želio odbiti. Čvrsto je to odlučio – s mukom se prisjećala Lyliane. Sa sinom se čula nekoliko puta tijekom njegovih dana u Vukovaru. Upozoravao ju je da ljudi u tom gradu koji krvari trebaju pomoć, da i ona pokuša pomoći kako i koliko može. Zadnji put su se čuli 6. listopada 1991.
– Plakao je. Moj hrabri i neustrašiv sin kroz suze mi je prepričavao što se sve oko njega događa. Govorio je da je to katastrofa, klaonica. Molio me opet da alarmiram međunarodnu zajednicu. Kroz suze mi je pričao da je grad u okruženju. I to je bio naš zadnji razgovor. Nakon toga ništa više nisam znala. Nikad više nisam čula sinov glas – govori Lyliane dok joj se oči pune suzama. Novosti o Jean-Michelu saznala je tek kad ju je nazvala francuska novinarka koja je u bolnici, u zadnjim satima njegova života, intervjuirala Jean-Michela. Bio je ranjen, u plavom ogrtaču i s osmijehom koji, kaže njegova majka, nikad nije skidao s lica.
– Nazvala me jer je Jean-Michelu obećala da će me nazvati. Do tada nisam znala ništa o njemu. Tek tad sam saznala da je ranjen i da je završio u bolnici. Ta novinarka mi je tad ispričala da je situacija u Vukovaru sve gora. Rekla mi je da će sutradan, 19. studenog, otići u bolnicu. No u bolnici tad više nije bilo nikoga. Bila je prazna – spušta Lyliane pogled pun suza, sklapa ruke i nastavlja. – Saznala sam tek kasnije što se sve zbilo. Kako se to odvilo. Kad izgubite dijete, to je užasno. Ne možete se nikako oporaviti od toga. I to kad znate u kakvim uvjetima su ga ubili. Nas dvoje smo imali savršen odnos. Moj sin je još uz mene i zauvijek će biti. Osjećam to, ne mogu to sakriti. Njegov osmijeh je uvijek tu, u dubini moje duše – tiho niže ova tužna majka. Period sinova nestanka bio joj najgori u životu. Znala je da joj je sin mrtav, a nije znala gdje mu je tijelo.
Članak u cijelosti pročitajte OVDJE.
