Kažu mi, Marijana napiši nešto o ovome svemu, bar ti imaš iskustva sa žrtvama, zlostavljanjem, nasiljem nad ženama… Nažalost.

I sada bi ja trebala po tko zna koji put apelirati na smanjivanje trenda mlaćenja žena, djece, slabijih i nemoćnih… Zar to ne radimo svaki dan? Dajemo primjer? Izlaziti na ulicu za stop nasilja i vratiti se doma istom? Zato danas neću pisati o tome. Danas ću pisati o Stockholmskom sindromu svih nas, uključujući i državu, i što je to trulo u državi Hrvatskoj da taj trend ubijanja žena, djece, slabijih, maltretiranja, mobinga, zlostavljanja, omalovažavanja samo raste.

Početi ću s primjerom. Mladić u Splitu ubije troje drugih mladića, okolnosti NEBITNE. Mi(nacija) smo tog mladića dizali u nebo jer je uzeo pravdu u svoje ruke, pa jeste li normalni? Da svak ide sam suditi onome tko mu je napravio zlo ostalo bi još jako malo ljudi na zemlji, eventualno bi se svi pobili. I onda se od žrtve pravi heroj a od heroja žrtva, i tako u krug. I onda se žrtva vrati zlostavljaču.

Nadalje, svaka druga žena koju znam je zlostavljana, na ovaj ili onaj način, fizički, psihički, ekonomski, seksualno… One su još u tim brakovima, zašto? Zato jer nemaju gdje, nemaju kud, strah ih je, on im dava stabilnost, sigurnost, “ljubav”…Osim kad popije, onda je koristi kao vreću za frustracije ili gore stvari, kad je izmlatio, ispričao se pa su pošli u neđelju na Stradun s djecom, bolje je, nek ih vidi narod da je skladno, to ima ostati u četiri zida. I onda se žrtva vrati zlostavljaču.

Svaki četvrti muškarac žrtva je ucjene, zlostavljanja, omalovažavanja, malo drugačiji nego kod žena, ali ništa manje bitan. Muškarac u Zagrebu ako se ne varam je prijavio suprugu, ispod  člankaka komentari su 7-mi krug pakla. Od riječi “pi*ko”, “kakav si ti to muškarac”, “neka mu tko zna što je napravio da ona tako burno reagira”, “sad nek se vrati mami doma, beskorisno smeće” itd. I većinom komentari dolaze od žena. Pa čujete li vi sebe ljudi božji? Jeli vidite da je to zlo? Jeli mislite da je riječ o ženi i obrnuta situacija da bi smjeli pisati to što pišete? I onda se žrtva vrati zlostavljaču.

Onda posao, uh čega tu sve ima i nema, od zlostavljanja, omalovažavanja, mobinga, seksualnog uznemiravanja… Govori mi jedna djevojka,podrijetlom iz BiH neki dan Marijana, meni je na ovom poslu odlično samo… Samo što? Ovaj kolega, on je tu već dugi niz godina, malo je prisniji samnom a meni se to ne sviđa. Ali ona ga ne može prijaviti jer ona nema stalno ugovor, on ima, oženjen je i nitko joj neće vjerovati. Druga cura dolazi na posao gdje joj šefica, citiram, “jebe mater i oca i da ima da se uozbilji” , djevojka 20 godina. Neće otići, mlada je ostati će na tom poslu da si dokaže da može i da će se još više potruditi. Onda dalje, govori mi čovjek ja više ne mogu , nas radi osmero u smjeni, ja jedini radim fizički dio, oni se ne žele spustiti do skladišta…Svaki dan dolazim premoren s posla ženi i djeci, ne znam tko mi glavu nosi, ne spavam, nemam sna, ali ako ja to ne napravim neće nitko drugi .Niti će on otići s te pozicije, ipak je ugledan čovjek, niti će šef kojemu je rekao 20 puta da ne može više izdržati promijeniti nešto, ali će zato redovno pribadati ako taj isti čovjek od silnog rada napravi grešku, zatraži slobodno ili otvori bolovanje. Tad je najgori. Najveće smeće. I opet , kada napuni baterije vratiti će se i opet u krug. Dok se ne sruši. I opet se žrtva vrati zlostavljaču.

Postoje ljudi koji rade toliko puno stvari, obujam i opis posla koji ne možemo ni zamisliti, rade za 700e mjesečno i još ih se ponižava, gazi i pljuje i na kraju, čekaju grešku da mogu otpustiti istog radnika i zaposliti drugoga koji je podoban i neće raditi jednu desetinu posla. Ali radniku treba novac, i opet se žrtva vrati zlostavljaču.

Najgore od svega, djeca gledaju te stvari. Neće njima biti bolje nego da otiđete, jer vas neće gledati krvave, tužne, natečene,znojne, umorne… Djeca trebaju roditelje koji su dobro, i oni će biti dobro. Ako ne možete pobjeći radi sebe, napravite to radi budućnosti svoje djece, da ne gledaju i slušaju nesretne roditelje, da nije izlika “mama je morala ostati duže na poslu, fali nas, bio je težak dan, ići ćemo na sladoled i kupanje sutra”. I onda to sutra postane tjedan, pa dva , pa mjesec i na kraju dijete vidiš samo vikendom, i to ako imaš “sreću” da ne radiš vikendom, ali vikendom je veća plaća…I opet se žrtva vrati zlostavljaču.

Posljednje, ali nimalo manje bitno, Kruh košta 2 eura, jaja skoro 5. Imamo priliku, zakonsku, organizirati štrajk, prosvjed,sve uredno i po zakonu, da kažemo da se više ne može živjeti i da ćemo ostati gladni jer rast cijena ne prati rast plaće. Nismo mi Francuzi, Neda se nama s tim peglati, tko će skupiti ljude, tko će napraviti papirologiju… I opet se žrtva vrati zlostavljaču.

To je trulo u državi Hrvatskoj.

Dođite k sebi dok još imate kome.