Marinu Mustapić krasi puno toga. Ona je pametna, lijepa, brižna, uvijek nasmijana, uspješna. Direktorica je udruge Prijateljice plus i članica Uprave Udruge Prijatelj za osobe s invaliditetom.

Marina je i osoba niskog rasta, a listopad je mjesec u kojem se podiže svjesnost o njima. Kad pročitate ono što ona ima reći na ovu temu, shvatit ćete kako se radi o osobi koja raste- svaki dan.

“Drugi je listopada. Vani još uvijek traje ljeto. U Neretvi je sve nekako drugačije. Opuštenije, ležernije, usporenije. Nekako jednostavnije. Pomisao da sutra putujem u meni ne budi onoliko osjećaj sreće i ushićenja koliko prije, ali spoznaja da ću vidjeti meni neke bliske ljude me raduje. Jutro sam započela sa šalicom kave umjesto preporučene šalice čaja, na kojoj moj liječnik inzistira, ali jedino u tome sam neposlušna. Oprostit će on meni samo taj jedan kiks. Listopad je, znam što se u listopadu obilježava dok zovem prijateljicu u Zagreb da li će se i kako obilježiti Mjesec borbe protiv raka dojke, da odemo dati podršku. To su za mene prave heroine, kao i mnoge druge koje su pobijedile zloćudne bolesti. Prijateljice su mi jedne od njih. Niti sa trideset su oboljele i postale inspiracija i životna lekcija. Neću ih imenovati premda će se pronaći u ovome tekstu, želim im reći da mi je bar drago što isti mjesec obilježavamo i njih i mene.

Da, početi će ona skorašnja klasična pitanja: “Marina listopad je, mjesec osoba niskog rasta, možeš li nam išta reći o tome?” A ja sve ono proživljeno i doživljeno ispričala i uvijek mislim da sam nešto ispustila. A ja zamislite, od prošle godine do ove, prošlo je 365 dana ni centimetra ma ni milimetra nisam narasla. Jesam ali možda u nekom drugom pogledu.

Sigurno ćete na engleskom više puta sresti kovanicu International Dwarfism Awareness Day, nego International Raising Awareness Day of People with a Short Stature. Međutim, to nije razlog da, u ovako bogatom hrvatskom jeziku, ne smislimo svoje, pozitivne parole i kampanje.

O ovom mjesecu, mjesecu listopadu nikada prije nisam pisala, a ovaj se mjesec između ostalog, obilježava i Dan podizanja svijesti o osobama niskog rasta. Zanimljivo je da se, inače, u listopadu obilježavaju mnogi datumi osoba s rijetkim oštećenjima (rare diseases) ili osoba s invaliditetom.

Odavno je prošao proces samo prihvaćanja. Ima tu još puno faza i osjećanja, ali se nekih s ove distance i ne sjećam. Tek se prisjetim kada neko drugi otvori te teme. Nikad se nisam usuđivala dati sebi za pravo da bi nekom drugom trebala govoriti kako da živi kao osoba s invaliditetom. Trudila sam se osnaživati i podržavati, jer na posljetku svi mi vodimo svoje bitke jednako kao i Vi.

Samosažaljivanje i frustracije kao izbor nisu dolazile u obzir. Jednako kao ni jadikovanje. Grozim se toga. Jednako kao što sam se grozila pitanja u djetinjstvu čiji je ovo patuljak. Ali imala sam sjajnu školu, učitelje i pedagoge. Čitav kolektiv. Sjajne prijatelje i kolege. Kada su mi rekli da ne mogu konjića preskočiti, svima u inat sam to napravila, a najviše da samoj sebi pokažem da mogu nešto ako to dovoljno želim.

Svakako u sebi i za sebe sam znala da se moram mijenjati, ali ne u smjeru koji su drugi vidjeli i smatrali poželjnim.

Iz faze oduševljenja u vezi s mojom inteligencijom najupečatljivija rečenica koja mi i danas para uši je: “Samo je pamet krasi”. A što nas, inače, krasi kao ljudska bića, ako ne ljudske osobine i vrline? Posebno me je pratila u toku osnovne i srednje škole. Onda je nastupila faza herojstva i obaveznog uspoređivanja s drugima, kada bi se bilo šta pozitivno u vezi s mojim životom isticalo. I tada sam razmatrana i uspoređivana u odnosu na kolektivitet, ali neki drugi, onaj od kojeg se očekuje (Nešto, značajno i vrijedno) za razliku od osoba s invaliditetom (k)od kojih su očekivanja niska, ili ih čak i nema.

Od konstantnog odjeka u ušima kako sam nešto drugačija od drugih, a to drugačije mora da se popravi, da bi bilo opće prihvaćeno, se, naravno, dođe do faze samoodricanja i nekada i gađenja prema sebi i od sebe. I tako u želji da prihvatite i zavolite sebe i da uđete u fazu samopotvrđivanja, posebno u pubertetu, negirate potpuno kolektivitet. Sada kolektivitet zajedničkog s drugim osobama s invaliditetom. Jer društvo je ovo zarobljeno u kolektivnom i svako nevoljno grupiranje odraz je očekivanja tog društva, ili odluke tog društva.

Od iscrpljenosti da uvijek u svemu budem mjerena samo centimetrima teško sam u toj dobi to prihvaćala jer sam znala da imam i druge kvalitete. I onda nakon etapa, iskustava i drugačije zrelosti shvatite da tek u tom kolektivnom uspoređivanju uspijeva i individualna vrijednost i dostojanstvo. Nakon toga, nikada više ne spustite pogled i glavu pred većinom, već je ponosno gledate i izazivate.

Sretni i zadovoljni sobom.

I zato neću trošiti stranice, niti slova. Važno je voljeti sebe. Tek kad spoznamo tu vrstu ljubavi, sposobni smo voljeti i druge.

A što sebe ne bi voljeli kada smo Bogu najljepši takvi kakve nas je on stvorio? Ma šta god tko mislio o tome.

Jedino ispravno uspoređivanje je ono u kojem uspoređujemo sebe sa samima sobom od ranije. Ja danas trebam biti bolja od sebe jučer, a sutra bolja od sebe danas.

Jer život ne čine centimetri, već misli, ponašanje i djela.

Ako ste došli da mi pomognete, onda se možete vratiti kući.

Ali, ako vidite moju borbu kao dio vašeg osobnog opstanka,

onda ćemo, možda, moći da funkcioniramo zajedno.”

Jer ljubav je jedino mjerilo kvalitete života! Onda sve ima smisla!”