Marina Orsag najpoznatija je hrvatska komičarka, osnivačica devedeset posto stand up comedy scene u Hrvatskoj, Večeri otvorenog mikrofona, stand-up comedy radionica, comedy kluba i brenda Studio smijeha. Također je bila i  natjecateljica šeste sezone showa ‘Tvoje lice zvuči poznato’, TedX govornica, dobitnica mnogih nagrada i još mnogo toga.  Budući da joj je stan stradao u snažnom potresu, zadnjih mjeseci živi u Dubrovniku u iznajmljenom stanu sa svojom partnericom i trenutno radi na nekoliko novih projekata. O čemu se točno radi, što kaže o sudjelovanju na TLZP-u te kako komentira rad Stožera, smrt  Milana Bandića i o tome kako su je Dubrovčani prihvatili, pročitajte u nastavku.

-Projekt sa Nedom je započeo još na TLZP-u kada smo shvatile da smo budale istih razmjera. Kada se ponašaš glupo moraš pronaći nekoga tko se ponaša jednako glupo kao i ti, to je ljubav. Neda tvrdi da smo se upoznale još prije 16 godina, ali ja se toga ne sjećam. Znam da je dolazila sa sestrom u Studio smijeha, ali na TLZP-u smo se baš sprijateljile i tamo smo razgovarale što bi mogle napraviti. Imamo hrpu ideja od kojih smo neke i ponudili televizijama, ali ovo je jedino zapravo možemo same konkretno organizirati. To je ideja koja je još uvijek u povojima i napravile smo premijeru da vidimo kako publika diše i kako će reagirati, treba još dosta nadogradnji da bi to savršeno izgledalo i moramo smisliti kako bi Nedu ubacili u te neke komične elemente jer ona ima potencijala i to može napraviti.

Orsag je započela i novi projekt, MIC to Balkan (Marina Introducing Comedians To Balkan). To je projekt u kojem će intervjuirati komičare iz cijelog svijeta i bit će na engleskom jeziku.

– Komičari trenutno sjede doma i nemaju mogućnost nastupa uživo, pa sam pomislila zašto onda ne bi razgovarali sa mnom i bliže se predstavili našoj maloj sceni. Započet ću ga s ljudima s kojima sam imala priliku nastupati ili ih upoznati na nekom od svjetskih festivala. Prva gošća mi je bila Katerina Vrana iz Grčke koju sam upoznala u Sofiji. Jako sam ponosna na to gostovanje jer iza sebe ima jako tešku životnu priču i unatoč tome se nije prestala baviti stand up-om i još uvijek nastupa i fantastičan je komičar s hrpom nagrada.

Za sada sam zamislila da to ide svaki utorak live na Instagramu, za sad imam zakazanih nekih šest gostiju, ali kako se situacija sa mjerama bude mijenjala i kada počnu nastupi kako meni tako i mojim gostima pitanje je hoćemo li moći svaki utorak, ali potrudit ćemo se da svakako bude jednom tjedno ili jednom u dva tjedna. Svaki nastup ću svakako najaviti na društvenim mrežama te ću se potruditi i  snimati preko Zoom-a i uploadati na Youtube kako bi bilo dostupno široj publici.

Bila si peta u ukupnom poretku u TLZP-u. Jesu li ti se slegle emocije, kako gledaš na to cijelo iskustvo?

-Cijelo to iskustvo bi definitivno ponovila. Bilo je neizmjerno zabavno, ali i jako intenzivno i naporno. Trebaš svaki tjedan biti nova osoba, moraš vježbati novi tekst, novu koreografiju, naštimavati novi glas.

Kad sam bila Willy William, morala sam već u četiri ujutro biti u šminki i to mi nije bila jedna od najzahtjevnijih transformacija. Fizički je zahtjevnije bilo biti Barry White i Cindy Lauper zbog onog lustera. Ali kod Cindy je dodatno bilo stresnih situacija i ono što ste vidjeli nije najbolje što ja mogu i to me još dodatno uzrujalo. Jer kada znaš da nešto ne možeš savršeno skinuti, nije te toliko briga, ali kada znaš da možeš onda hoćeš da ispadne baš super, a imaš samo jednu priliku da to napraviš.

U devetoj  epizodi si imala i duet i sa Marijom Petrekovićem. Kako je bilo pripremati se s pobjednikom prve sezone?

-Mario definitivno jest najbolji natjecatelj svih sezona. Kada su mi rekli da ću imati duet s njim jedan dio mene je bio jako sretan, a jedan dio mene je bio moram uključit mama mod jer je Mario jako razigrano dijete u duši i treba ga stalno fokusirati.. Ali, definitivno je bilo zabavno i u nijednom trenutku nije nimalo ozbiljno kad je on u pitanju što nekad zna bit frustrirajuće, a nekad oslobađajuće. Također sam se bila pomirila sa činjenicom da neću u toj kombinaciji baš moći doći do riječ (smijeh).  Većinu koreografije smo sami smislili i na to smo jako ponosni. S njime definitivno planiram neke zajedničke projekte u budućnosti.

U Dubrovniku si već 7 mjeseci, prepoznaju li te Dubrovčani na ulici?

-U Dubrovniku sam od 10. kolovoza, iako ne konstantno jer se mora i za Zagreb. Često su mi ljudi znali reći kako se ljudi iz Zagreba ne mogu prilagoditi životu u Dubrovniku jer je jedno stanje uma u Zagrebu, a  jedno u Dubrovniku i da su Dubrovčani potpuno različiti od ostatka Hrvatske. Dubrovčani se više vole praviti da su toliko različiti i teški, a u biti ih vrlo lako probiješ humorom i dobrom energijom. Jedini problem s Dubrovnikom mi je što je stvarno odsječen od ostatka države i što ne možeš samo ‘skočiti’ do Zagreba i napraviti nastup. Što se prilaženja na ulici tiče, kad se baviš stand up-om publika ti prilazi s potpuno drugom energijom nego kad si neka druga javna osoba i taj TLZP je donio određenu popularnost među djecom tako da se slikam sa svom djecom po Dubrovniku, čak i po semaforima. Nikad neću razumjeti one poznate osobe koje ”nemaju vremena” i prave se nedodirljivi. Naravno, ovisi i o situaciji, ne možeš uvijek. Recimo ako sam  u tramvaju i plačem jer dolazim sa nekog sprovoda, nekako je logično da se neću slikat, ali fanovi su razlog zašto si ti javna osoba tako da ću u većinu situacija prihvatiti njihove želje. U cijeloj dosadašnjoj karijeri primjetila sam nešto baš simpatično. Ne znam je li se to događa često i drugim javnim osobama, ali mene baš dosta često traže zagrljaje čak i na ulici. To mi je baš simpatično, dajem free hugs.

Osjećaš li se dobrodošlo?

-Osjećam se jako dobrodošlo. Osim što mi nekad vozači gradskih autobusa ne žele naplatiti kartu, jako mi je simpatično kad stojim na Pilama na autobusnoj stanici, a standardna starija ekipa, koja sjedi na klupici ispod drveta, mi se javlja sa: ‘Dobar dan, vi ste sad već duže tu god nas, neka, neka lijepo.‘ Pozdrave me svaki put i sad sam već njihova ‘mala iz grada’. Jednom mi se dogodilo da sam prolazila kraj jednog frizerskog salona ispred kojeg su stajala dva gospara i kada sam prošla jedan je rekao “Ma je li to naša Marina” na što sam se okrenula i nasmijala. Tada je taj gospar ovom drugom rekao: “Ona ti je sad naš celebrity”. Bit će mi žao kada odem, ali definitivno ću nastaviti raditi projekte u Dubrovniku kao i prije nego sam počela živjeti ovdje.

Na pitanje bi li se preselila Dubrovnik Marina kaže kako seljenje u Dubrovnik dolazi u obzir tek nakon gradnje Pelješkog mosta i nakon što Croatia Airlines shvati da povratna karta iz Zagreba trebala biti max 500 kn, barem za hrvatske građane.

Marina je kontaktirala i ravnatelja KMD-a, Paola Tišljarića i ponudila suradnju.  Tišljarić je kako kaže, bio oduševljen činjenicom kako bi se Stand up održavao u dubrovačkom kazalištu, jer žele imati raznovrstan program.

-Dogovorili smo se kako bi išli svaka dva tjedna, a prvi nastup bi bio 14. travnja. Vidjet ću hoće li to biti “Šarena ovca u obitelji” ili neki moj best-off.

U potresu su ti stradali stan i Studio smijeha.

-Stan je još uvijek u lošem stanju pogotovo nakon ovih nedavnih potresa. Mislila sam ga početi preuređivati još nakon prvog, ali dobro da nisam. Veliki je problem jer grad ne daje apsolutno nikakvu podršku, a GSKG još goru podršku. Trenutno postoji i mogućnost prodaje ili zamjene stana, samo da se to riješi. U Dubrovniku sam sedam mjeseci i ne žalim se. Ovdje mi je stvarno lijepo i uživam. Samo me uhvatio dubrovački moment da sam lijena i ništa mi se ne da, ali sad sam se odlučila pokrenuti i započeti neke projekte i ovdje.

– Cijela ova pandemija i zatvaranje kluba koliko je loša, toliko je meni napravila dobro jer jedan dio mene jest htio zatvoriti klub i prestati se baviti stvaranjem scene i produkcijom i više se posvetiti sebi, svojim idejama i karijeri, međutim uvijek sam osjećala veliku odgovornost jer nije lako zatvoriti jedini comedy klub u hrvatskoj. Taj klub je otvoren kako bi mladi komičari imali gdje nastupati, kako bi se scena lakše razvijala i kako bi imali svu podršku organizacije. Za sada ću se posvetiti sebi, ali ako vidim da postoji neki entuzijazam i želja za time kod ostalih komičara, postoji mogućnost da ga opet otvorim li nadam se u boljim uvjetima u državi za prostor i komičare/ke.

Na nastupu u Lazaretima si rekla kako planiraš još dva nastupa u Dubrovniku, jedan na hrvatskom, a jedan na engleskom jeziku i možda radionicu stand up-a, no ništa od toga se nije dogodilo.

Pa kako da se dogodi? Došle su još gore mjere na snagu, nije bilo nikakve mogućnosti da u Lazaretima više nastupamo, ono je bila zadnja prilika za napraviti tako nešto. Međutim evo, sada će lagano nastupi u KMD-u, radionice ću sigurno nekako preko ljeta organizirati, a radi se i na većem projektu u kampu Solitudo. Pratite Facebook i Instagram Studija Smijeha i sve ćete saznati na vrijeme. Nisam odustala od projekata u Dubrovniku, niti ću ih prestati raditi kada odem.

Vrlo si kritična prema Bandiću i na društvenim mrežama ne biraš riječi.

-Iskreno, već je poznato da Dnevno.hr, to jest dno.hr izvlači stvari iz konteksta. Onaj naslov nije istinit, ja ono nisam napisala. Status je puno duži i konkretniji i nevjerojatno mi je da sam ja do sada pisala puno, ali puno gore statuse u svezi dotičnog gospodina, i ništa, a onda ovaj status koji je poprilično blag i u kojem nisam napisala ništa puno gore nego što je hrpa drugih ljudi napisala iskoriste za klickbait. I zanimljivo je što ja nisam napisala ništa ni približno grozno kao muške kolege satiričari i oni nemaju ni jednu poruku uvreda ili prijetnji, a meni je inbox bio prepun. I da ti ljudi koji to šalju svu tu agresivnost i frustraciju usmjere tamo gdje treba, država bi nam bila tisuću puta bolja.

Orsag tvrdi kako nije slavila ničiju smrt.

-Dapače, u svom statusu sam napisala kako uopće nisam sretna što je umro. Ja bih slavila da je taj čovjek završio u zatvoru i da je izgubio izbore. Nitko u Zagrebu tko voli grad nije bio sretan što je on umro. Da je završio u zatvoru i izgubio izbore barem bi građani dobili nadu da u ovoj državi takvi kao on mogu završiti u zatvoru, a ne da nemamo nikakvu vjeru u hrvatsko pravosuđe. To je čovjek koji je prvobitno došao na poziciju tako da ga se postavilo, a ne izborima. A svi izbori kasnije su za mene iskreno nevaljali sa svim njegovim žetončićima i obmanama građana. Osobno smatram da izbori ne bi trebali biti legalni ako na njih ne izađe minimalno 51%  građana i mislim da bi trebale postojati novčane kazne za ne izlazak na izbore. Ako želiš živjeti u demokratskoj državi onda moraš ispunjavati svoje demokratske dužnosti. Uglavnom, ne mrzim bivšeg gradonačelnika, bila bi to preteška emocija s moje strane za njega,  li vjerujem da je većina građana ne samo Zagreba već i države sada malo odahnula. Jer realno kada teroriziraš glavni grad, na neki način teroriziraš  i ostatak države. I zaista ne mrzim nikoga čak ni ljude koji me vrijeđaju i prijete, ali kao čistokrvni purger i kao osoba koja se odlučila intenzivno baviti kritičkim humorom i ostati u ovoj državi jer volim ovu državu znam da stvari mogu biti bolje nego što trenutno jesu. Usprkos onakvoj situaciji u gradu ostala sam u Zagrebu i svakodnevno gledala kako ga se sustavno uništava i krade. Ne trebam ja tu puno toga nabrajati, znamo da je čovjek krao, radio malverzacije, namještao natječaje, vrijeđao i psovao novinare, uništio Medvednicu, projekte smo plaćali 40 puta skuplje nego što smo trebali i da je 200 milijardi eura potrošeno iz gradskog proračuna a ne znamo točno na što.

Na njegovom sprovodu se skupilo puno više ljudi nego što to mjere dopuštaju, kako gledaš na to i kako općenito komentiraš rad Stožera?

-Lista za Remetinec se skupila. Da su mjere iste za sve, građani bi puno lakše podnosili sve zabrane i mjere koje nam se daju. No kada ti sjediš doma i ne smiješ izaći, ili još gore nisi mogao doći na sprovod nekoj voljenoj osobi jer eto mjere ne dopuštaju, a nisi uža obitelj, i onda gledaš  sprovod od dotičnog, kako ne biti živčan i isfrustriran. Tu su i druge raznorazne nebuloze koje meni u niti jednom trenutku nisu jasne. Recimo, zašto u kazalištu mora biti devet kvadrata po osobi gdje je puno veći prostor i veća količina zraka, dok se ja prije tjedan dana vozim busom iz Zagreba u Dubrovnik u potpuno nakrcanom autobusu gdje ljudi doslovno sjede jedni na drugima i onda još u Metkoviću vozač pusti ljude da stoje na nogama do Dubrovnika jer nema više mjesta?  Ništa nema smisla, ja nisam jedna od onih koji ne vjeruju u virus i da je ovo sve teorija zavjere, ali bih voljela da se donose iste mjere za svih i da vlada ne iskorištava priliku za svoje političke agende. Da nije bilo ove pandemije i potresa mislim da ne bi tako skoro na većoj razini shvatili koliko groznu i nezakonitu državu imamo. Jer od samog početka je krenulo krivo, Stožer nije odabran od strane naroda. Samo se odjednom skupio i počeo donositi odluke koje su protuustavne i protuzakonite na koje uopće nemaju pravo. Međutim na globalnoj razini vjerujem da nema osobe koju ova cijela situacija s pandemijom nije niti malo dotakla. Nema sredine. I to je dobro. Neki ljudi će skroz prolupati i otići k vragu, a neki će shvatiti prave životne vrijednosti i prioritete i izaći iz ovog bolji i jači. Nadam se samo da većina koja će prevladati nakon je ova druga skupina.

Imala si priliku na jedan sat držati predavanje na satu hrvatskog jezika u jednoj privatnoj gimnaziji. Kako ti je bilo i misliš li da je lako biti profesor?

-Da, Epoha škola je odlučila imati biografije u nastavi. Imali su Massima za glazbeni, a mene su zvali za hrvatski. Mislim da veću tremu nisam imala u životu jer kad ti vidiš da su to mladi umovi, koji se još uvijek mogu oblikovati i kako možeš na neki način utjecati na njihovu svijest i mišljenja, strah te reći nešto krivo. Jer što god da kažeš može im se urezati u pamćenje i mogu to nositi sa sobom cijeli život. To je stvarno velika čast, ali ujedno i velika odgovornost i iznova sam se uvjerila kako profesorima stvarno nije lako i jako cijenim to zanimanje i nastavnike. Rekla sam im i kako mi je zanimljivo i smiješno što su me zvali da pričam o svojoj biografiji baš na satu hrvatskog jezika i književnosti, a u četvrtom srednje sam bila na popravnom iz hrvatskog zbog lektire.

Marina nam je kazala i što pamti iz svog školovanja.

-U osnovnoj sam bila štreberica, išla sam na natjecanja iz matematike, jedne godina sam čak bila 14. u bivšoj državi. U srednjoj sam, kako mi je mama frizerka stalno mijenjala boju kose. Imala sam  žutu, zelenu, plavu, rozu, žutu..  sve moguće neobične boje i to je profesorima bilo čudno i često sam završavala kod ravnatelja na razgovoru. Naravno sjećam se i maturalca i gluposti koje smo tamo radili, profesorice povijesti koja nije bila sva pri sebi, ili kad bi imali slobodan sat onda bi išli ispred škole žicat za sendvič i kavu ili bi ostali u razredu i onda bi ja ispred ploče zabavljala cijeli razred. Jednom sam i ispala iz tramvaja na prepunoj tramvajskoj stanici, naravno pored škole.

Pisala si priručnik za bavljenje stand up komedijom.

-Moram dovršiti još neke stvari i i poslati ga lektorirati i to se nadam da će mi napraviti moja najbolja prijateljica koja je profesorica hrvatskog jezika i književnosti tu u Dubrovniku. Ja sam perfekcionist i prošla sam ga već petnaest puta, ali svaki put nešto promijenim. Već imam neke ljude na pameti koji bi to pročitali i možda izdali. Stvar je da ništa takvo što zahtijeva promociju i određenu turneju nije pametno raditi u doba ove pandemije.

Komičarka nam je otkrila i planove za budućnost.

-Moram što prije riješiti stan i vratiti se u Zagreb, dovršiti hrpu stvari i projekata koje sam ostavila. Najgore mi je što su mi stvari iz stana i kluba na četiri različite lokacije i onda ti je u glavi automatski kaos. Sve projekte koje sam osmislila u Dubrovniku što prije ostvariti, dovesti život  na nulu i onda ponovo ispočetka. Možda ću otići živjeti van Hrvatske, tko zna?

Komentari