MIRJANA RAGUŽ: Zar stvarno ovaj grad, ova država, imenuje doživotne ravnatelje?

5308

Otvoreno pismo koje potpisuje prva dubrovačka zviždačica Mirjana Raguž, objavljujemo u cijelosti:

Dobila sam mnogobrojne pozive mojih poznanika i prijatelja, radnih kolega, koji me pitaju kako je moguće da Dom za starije i nemoćne osobe „Domus Christi“ Dubrovnik raspisuje natječaj za izbor ravnatelja i da postoji mogućnost da će  Mirjana Vujnović i nakon 30 godina svog ravnateljstva, nanovo postati i ostati, stara – nova ravnateljica? Imenovana je za ravnateljicu davne 1991. Danas je 2021. Trideset godina?!?

Zar stvarno ovaj grad, ova država, imenuje doživotne ravnatelje? Ili…. Ipak ovaj Grad ima mlade, stručne, kreativne ljude koji imaju viziju, te koji će donijeti nove pozitivne promjene, jer svijet ide naprijed, a može samo ako su u njega uključeni neki novi kadrovi. Moramo priznati da ljudi koji doživotno obavljaju tako visoku funkciju, nemaju više što ponuditi, jer smatraju, a tako se i ponašaju, kao da se radi o privatnoj instituciji te će učiniti sve kako bi zadržali status quo. Gubi se sadržaj, a forma se čuva svim sredstvima, pa i pod cijenu uništavanja tuđih života.

Javnost zna da sam izašla medije zbog pojave stjenica u Domu, sama, bez imućne obitelji iza sebe ili političke stranke. Također, javnost zna da trpim, kako zdravstvene, tako i ekonomske posljedice zbog mobbinga, te sam u cilju zaštite svojih prava i dostojanstva zatražila i pravnu zaštitu kako bi zaštitila i svoj ugled, ljudsko dostojanstvo, integritet, zdravlje, egzistenciju, jer nitko nema prava ponižavati drugu osobu, pa niti ravnateljica, a niti predstavnik osnivača Župan Dobroslavić. „Mobbing sukladno pravnoj regulativi je specifični oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta.“ Ova problematika regulirana je Zakonom o radu, Zakonom o suzbijanju diskriminacije, Zakonom o ravnopravnosti spolova i Kaznenim zakonom, ali nažalost, nije me nitko niti pokušao saslušati, a kamoli razmotriti odredbe navedenih Zakona.

Moram napomenuti da sam zatražila zaštitu i obavijestila župana Dobroslavića i članove Upravnog vijeće doma. Dostavila sam im preporučenom pošiljkom Pritužbu za zaštitu dostojanstva, a na temelju članka 134. Zakona o radu (Narodne novine 93/14, 127/17 i 98/19). Nažalost, šutnja i ignoriranje je jedini odgovor koji sam zaprimila. Jedina izjava župana oko ovog problema je kako stjenice nisu problem, jer zapravo se radi o ugrizima kao kad vas komarac ugrize. Osnivača ove institucije ne zanimaju ni štićenici niti djelatnici. Vozi se u klasi automobila, koju mi obični smrtnici vidimo tek u trčanju za goli život, kada se župan proveze pored nas, bez stjenica, sa kožnim sjedalima, hlađenjem, odmoran, osiguran i opušten. Njemu je dobro. Funkcija Bogom dana.

Javnost također zna da sam nakon osnivanje Sindikalne podružnice u Dubrovniku, a koja je osnovana u skladu sa Statutom vezene za postupak osnivanja podružnice, podvrgnuta nasilnom smjenjivanju i to samo nakon jedanaest dana od osnivanja. Namjera je da mi ukinu sve mogućnosti zaštite. Sindikalna podružnica je osnovana pod stručnim nadzorom Sindikata zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi Hrvatske uz ispunjenje svih pretpostavki propisanih zakonom. Odluka je potpisana od strane predsjednice Sindikata gđe. Jadranke Dimić, dipl.soc. radnice. Nakon 11 dana od osnivanja Sindikalne podružnice, „EKIPA“, podnosi prijedlog za izvanrednom skupštinom zbog nepovjerenja sindikalnom povjereniku i cijelom povjereništvu. Nakon obavijesti o podnesenom zahtjevu za izvanrednom skupštinom, obavijestila sam predsjednicu Sindikata Jadranku Dimić, koja mi je objasnila da se ovakvo postupanje članova sindikata podružnice (koji nisu bili članovi) neće tolerirati te da će me zaštiti od bilo kakve povrede dostojanstva. Razvidno je da predmetni zahtjev nema veze sa sindikalnom podružnicom nego sa osobnim razlozima. Samo mobbing, osveta, jer sam se usudila reći „dosta“. Sukladno tome Sindikat zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi Hrvatske i donosi Odluku kojom se odbija prijedlog „ekipe“ za sazivanjem izvanredne skupštine. Odnosno Statutarna komisija uvidom u cjelokupnu dokumentaciju utvrđuje kako je razvidno da su u cijelosti poštovane odredbe Statuta vezane uz postupak osnivanje podružnice i imenovanje mene kao sindikalne povjerenice. Statutarna komisija je također utvrdila da „ekipa“ koja je podnijela prijedlog za sazivanje izvanredne skupštine nisu platili članarinu, dakle, nisu bili članovi i samim time prijedlog nije mogao biti niti podnesen. Zaključna Odluka Statutarne komisije je bila da nema osnove za sazivanje izvanredne skupštine kao niti za postupanje Središnjeg odbra sindikata sukladno čl. 37. Statuta te potvrđuje mene kao Sindikalnu povjerenicu i podružnicu koju sam osnovala. No, nakon Odluke o odbijanju prijedloga za izvanrednom skupštinom, „ekipa“ uplaćuje članarinu. Nanovo održavaju izvanrednu skupštinu i nasilno donose Zapisnik o razrješenju mene i Povjerenstva Sindikalne podružnice Dubrovnik i imenovanje nove povjerenice i povjerenstva Sindikalne podružnice. Nebrojeno puta sam uputila mail u kojem tražim razlog na zakonu osnovan za ovakvo postupanje. Šutnja i ignoriranje je nanovo bio odgovor.

Primjena sila nanovo i nanovo, pokazivanje mišića, jer njih štiti institucija Župana. Mobbing sukladno pravnoj regulativi je specifični oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta. Regulirana Zakonom o radu, Zakonom o suzbijanju diskriminacije, Zakonom o ravnopravnosti spolova i Kaznenim zakonom. Nakon povreda mnogih odredaba Zakona, nakon što sam upozorila poslodavca na sve probleme s kojima se kao društvo i osobno suočavam uslijedila je diskriminacija, vezana, za čl. 94. Zakona o radu temeljem kojeg mi je povrijeđeno pravo ostvarivanja pravo na povećanu plaću, jer mi je poslodavac onemogućio prekovremeni i noćni rad, kao i rad nedjeljom, blagdanom, a sve kako pravo na povećanu plaću ne bi ostvarila. Sve do mog apela ostvarivala sam.

O svemu sam obavijestila Župana, Upravno vijeće, ali šutnja i ignoriranje je odgovor na zaštitu radnika, te se ovim putem pitam tko ima pravo biti župan desetljećima, tko ima pravo biti doživotni ravnatelje i pri tome se služiti šutnjom i ignoriranjem problema, diskriminacijom onog koji traži odgovore ili zaštitu? Nitko. Svoju funkciju ne obavljaju osim u formi, a sadržaj ne postoji, jer on njima nije bitan. Bitno je zadržati status quo. Nakon nepobitne činjenice da se tek prije par godina, a nakon bezbroj upita i primjedbi obitelji korisnika, pokrenula deratizacija i dezinsekcija Doma, nakon nepobitne činjenice da su korisnike odmah po deratizaciji vraćali u sobu, što predstavlja opasnost za korisnike jer moraju iz sobe izbivati najmanje 12 sati, nakon nepobitne činjenice da sam i sama bila u ranama od ugriza, da sam iste prenijela u svoj dom zbog koje trpim materijalnu štetu, a samim time i ugrožena mi je egzistencija, nakon nepobitne činjenice da sam diskriminirana na poslu, kršenjem čl. 94. Zakona o radu, nakon nepobitne činjenice da su me s namjerom, a s pozicije moći smijenili s mjesta sindikalne povjerenice, te nakon nepobitne činjenice da ja koja sam izvršavala svoje obveze sukladno zaključenom Ugovoru o radu, Zakonu i svi podzakonskim aktima, zaprimala svakodnevne pohvale na svoj rad, od korisnika i obitelji, a poslodavac nikada nije zaprimi nikada niti jednu pismenu niti usmenu opasku, jedina snosim posljedice jer sam u dobroj vjeri štitila sebe i štićenike doma, a za to dobila opomenu pred otkaz, neodgovaranje na pritužbu na zaštitu dostojanstva, šutnju Župana i nepoduzimanje ništa za dobrobit ove zajednice. Svi moji apeli, molbe, obraćanja nailaze na šutnju svih administracija kojima sam se obratila.

Natječaj je raspisan za ravnateljicu u vrijeme kada su u tijeku postupci u kojima tražim zaštitu svojih prava, pa bi bilo moralno do okončanja postupaka da ravnateljica zbog moralne odgovornosti, a time i župan, odustane od svoje kandidature, a ako se i kandidira da župan ne prihvati njenu kandidaturu.

Postavlja se pitanje s čime su zaslužili ovakvi ljudi imati doživotne funkcije, dok mi koji upozorimo na štetu koju svojim nečinjenjem čine, snosimo posljedice i iživljavanje onih koji drže poluge vlasti, a vlast proizlazi iz naroda i služi narodu. Je li tako? Ili, ipak nije?

Komentari




Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *