Najveći problem s kojim su se 1991. suočile dubrovačke obrambene strukture bio je nedostatak oružja i oružanih tehničkih sredstava. U općini Dubrovnik nije bilo vojnih objekata iz kojih bi ih se moglo uzeti (vojarni JNA nije bilo, a skladište opreme dubrovačke Teritorijalne obrane nalazilo se u okolici Trebinja).
Stoga je odlučeno da se pristupi pokretanju vlastite proizvodnje oružja i vojne opreme. Predvodnik u tome bio je Sekretarijat za narodnu obranu općine Dubrovnik čiji prvi čovjek, Miljenko Bratoš, potiče izradu eksplozivnih naprava i to od eksplozivnih sredstava zaostalih u dubrovačkom morskom akvatoriju iz vremena Drugoga svjetskog rata. Povlačeći se iz Dubrovnika, 1944., postrojbe njemačkog Wehrmachta pobacale su u more desetine tona granata i mina.
Bratoš je angažirao instruktora ronjenja i pirotehničara – stručnjaka za minsko-eksplozivna sredstva, Aljošu Nikolića, da okupi tim ronilaca i s njima izvadi što više tih mina i granata. Vađenje iz podmorja luke Gruž i otoka Lokrum i Lopud počelo je u svibnju 1991. Istodobno Nikolić je, uz sirovine koje se imalo (izronjene mine i građevinski eksploziv „Vitezit” koji su poslale hrvatske strukture iz Srednje Bosne) osmislio više rješenja za proizvodnju granata, bombi, protutenkovskih i protupješačkih mina.
S tim idejnim skicama iz Sekretarijata su kontaktirali dubrovačku Tvornicu ugljeno-grafitnih i elektrokontaktnih proizvoda (TUP) ,Nikola Mašanović” koja je jedina imala strojeve za proizvodnju eksplozivnih naprava. Uz direktora Ivana Vukića, u proizvodnji se najviše angažirao inženjer Šeren Ćatović. On je izradio planove te je u srpnju 1991. pokrenuta proizvodnju četiri minskoeksplozivna sredstva: dvije vrste ručnih bombi – RB 1 i RB 2, poznate kao Tupovke, te dvije vrste mina usmjerenog djelovanja za zaprečivanje prostora – M 1, takozvana Prasica, namijenjena za uništavanje žive sile i tehnike, i M 2 protupješačka mina za uništavanju žive sile, koja je zbog specifičnog izgleda nazvana Televizija. Televiziju je činilo željezno kućište ispunjeno s od 15 do 18 kilograma eksploziva i 2.500 – 3.000 sitnih komadića metala različitih oblika (čavli, vijci, matice, oštre metalne strugotine i sl.) zaliveni u plastiku, tj. smolu. Ukupna težina Televizije bila je oko 50 kilograma. Minu bi se aktiviralo preko sporogorećeg štapina, koji je kapsulom bio spojen na detonirajući. Prilikom aktiviranja, Televizija je pod kutom od 120 stupnjeva ispaljivala ubitačni snop metala koji bi brisao sve pred sobom na daljini do 400 metara.
U Tehničkoj radionici u TUP-u izrađivani su poluproizvodi – metalna kućišta za sve bombe mine, dok ih je eksplozivom punio i upaljače postavljao poseban tim u Radionici za delaboraciju i elaboraciju mina, osnovan 2. rujna 1991. pri Stožeru Odreda naoružanih brodova „Dubrovnik” u hotelu „Dubrovnik – Palace”. Kako je vladala velika potreba za njihovim proizvodima punionica je radila danonoćno. Televizije su odmah po dolasku srpsko-crnogorskih postrojbi na granice općine Dubrovnik potkraj rujna 1991. raspoređene od Vitaljine do Stona i Čepikuća, uzduž smjerova odakle se očekivao prodor agresora.
U prva tri mjeseca agresije bilo ih je raspoređeno 50 komada: osam u župi dubrovačkoj (Mlini i hotel „Orlando”), na osiguranju obale od mogućeg mornaričkog desanta JNA bilo je raspoređeno kod hotela „Dubrovnik – Palace” šest komada, na otoku Koločepu osam, otoku Lopudu deset i otoku Šipanu četrnaest, donosi Gradoplov.
Nadalje, četiri su komada bila postavljena za osiguranje općinskog Centra za obavješćivanje. Ostalih 50 komada raspoređeno je po bojišnicama Konavala i Dubrovačkog primorja. Nakon što su počeli pješački napadi JNA, Televizije su davale zadovoljavajuće rezultate. Tako je u napadu na dubrovačko primorsko selo Osojnik 2. listopada 1991. od Televizije poginulo sedam vojnika JNA, ročnika i rezervista.
