U danima nakon Velike trešnje 6. travnja 1667. g., potresa koji je razorio Grad, pri čemu je izbio i veliki katastrofalni požar, od 6. do 10. travnja u Dubrovniku nije bilo vlasti koja bi njime upravljala, knez je poginuo, a s njime i mnogi pripadnici dubrovačke vlastele, došlo je do pljački privatnih i javnih dobara, kao i dijela državne blagajne.
No, na inicijativu Luke Zamanje, koji je odlučno zastupao ostanak u centru Republike, već 10. travnja sastala se skupina plemića u Revelinu, a sutradan, na današnji dan, 11. travnja, te 1667. godine, okupili su se plemići u Velikom vijeću, te su odredili da nitko ne smije napustiti područje Republike.
Samo u kratkom vremenu od 11. do 23. travnja, građani pučani smjeli su prisustvovati tadašnjemu provizornom Velikom vijeću. Velikim trudom dubrovačkih diplomatskih predstavnika Grad je uspio sačuvati svoju samostalnost, i obnoviti svoje mire. U Velikoj trešnji, prema novijim procjenama poginulo je oko 42 %, ili nešto manje od 2.000 ljudi, a preživjelo je oko 2.500 stanovnika.
