U bitci za Bosanku, 9. studenog 1991. poginuli su dubrovački branitelji Mario Pezzi, Hamdija Kovač, Vedran Ivošević-Genocid, Antonio Vatović, Željko Raguž, Franci Lazibat i Željko Putica.

Danas su se na Bosanci polagali vijenci i palile svijeće za vječno sjećanje.

-Na ovakve dane sam nikakva. Ovo je jako potresno pogotovo za nas roditelje. S druge strane mi je drago što je danas bilo više ljudi ovdje nego što je to inače slučaj.  Ne smijemo zaboraviti što se dogodilo, mora se znati što je i kako je bilo, tko je poginuo. Moj pokojni sin Antonio je imao 19 godina. Kada sam ga pokušala zaustaviti da ne ide u rat, nisam mogla. Klečala sam i molila ga, ali jače je bilo srce od svega. I hrabrost, naravno, priča nam Antoniova majka Maja Vatović.

-Današnji dan, 8. studeni je jedan od najtežih mojih ratnih dana. Bio sam zapovjednik obrane Bosanke, bio sam taj kojem su izginuli ti ljudi. Tu se prelomilo sve u meni, teško izgovara Ante Vulić.

Kazao je i kako se osjeća danas, trideset godina kasnije.

-Previše je emocija danas, imamo jedino satisfakciju da danas roditelji prvi polažu vijence danas. Prošle sam godine kroz suze to prigovorio protokolu. Napokon smo došli na svoje, da roditelji ne čekaju ni nas branitelje, a hvala Bogu ni političare.

-Htio sam vam ispričati kako je Ante izabran da bude zapovjednik ovdje na Bosanci. Par dana prije je ranjen u Župi i došao je neoporavljen u Vilu Palmu i javio se na dužnost. Taj dan je pok general Nojko Marinović tražio je da se oformi grupa i pošalje na Bosanku i da Ante Vulić po njegovoj zapovijedi bude zapovjednik. Nojku sam rekao da se ne može Vulića poslati jer se još nije oporavio. General je isključivo tražio da Vulić zapovjeda tom grupom. Otišao je kod Nojka, prihvatio obavezu i dogodilo se ovdje što se dogodilo, prisjetio se događaja iz 1991. Miljenko Lučin.

Stojka Raguž je također izgubila ono najvrednije u životu, svog sina Željka.

-Moj sin je preminuo na ovom mjestu. Svaki mi je dan težak, pogotovo kada vidim njegove prijatelje koji su bili njegovi suborci. Nema tog jutra ili noći da nismo s njima u mislima. Što ću vam reć…Moj sin je pošao braniti našu zemlju, srcem. Došao je iz JNA i priključio se nakon pet, šest dana, već devedesete. Sudjelovao je i na Plitvicama i kad je bio “Krvavi Uskrs”, u Glini, Daruvaru.. I ovdje je ostavio svoj život. Želio je da Hrvatska danas bude kako treba. Zamolila bih naše političare da prekinu sa svađom, branitelji su poginuli za našu Hrvatsku, a ne da se oni danas prepucavaju preko medija. To je za Hrvatsku sramota. Oni žive lijepo, a mi suze lijemo. Svi, ne samo roditelji poginulih branitelja.

Nikša Raguž imao je nepunih deset godina kada mu je poginuo brat.

-Osjećam tugu, ali i ponos. Ali, poginulo se za slobodu Grada i vjerujem u ono obećanje da će njihova imena ostati zapisana zlatnim slovima u dubrovačkoj povijesti. Zaslužili su, jer tada u to vrijeme tko je stao, to je bio zaista hrabar čovjek. Oni su branili ovaj grad i obranili ga.

Sjeća se Nikša kako je pok. Željko inzistirao da ostatak obitelji, majka s djecom izađe iz Dubrovnika.

-Majka nije htjela. Očekivao je loš scenarij, ako uđu četnici u Dubrovnik da će nas zaklat. Vjerujem da su ušli u Dubrovnik, da bi prošli puno gore nego Vukovar.

O samoj bitci za Bosanku i događajima neposredno iza nje, Nikša je čuo od Željkovih preživjelih suboraca.

-Tko je god bio u ratu, kazao je bio sam na Bosanci, jer je ovdje bilo najteže. Mislim na one koji su se htjeli ušlepat..Po pričama, ovdje je bilo pedeset do šezdeset ljudi, među njima i dragovoljaca iz Omiša. Dan prije glavnog napada na Bosanku Omišani iz 114. brigade imali su direktan okršaj s crnogorskim četnicima. Tu su Omišani potisnuli njih s ulaza u selo. Međutim, krenula je potom armada, tukli su ih sa svih strana. Kažu da je bilo grozno. Jedan mi je čovjek priznao da je sam pobjegao, nakon 15 minuta. Rekao mi je ovim riječima: “Ovdje je mogao biti jebeno hrabar čovjek ili nadrogiran. Treće nije mogao nitko biti.” Oni su popodne ušli u Bosanku, pokojni Željko i Antonio su čekali uništiti tenk sa Žarkovice. Rekli su kolegama, Juri Škurli, Draganu Vučićeviću da se povuku. Pala je noć, izmiješali su se po kućama, nastalo je povlačenje. Njih dvojica se nikada nisu vratili.

Raguž smatra da cjelokupna javnost mora znati da su 10. ili 11. studenog dok su tijela naših branitelja bila još razbacana naokolo, crnogorski političari bili na ovome mjestu.

-Milo Đukanović i Momir Bulatović su se slikali na ovome mjestu! Dva dana nakon pada Bosanke! Neka se to zna tko je bio taj Đukanović koji se naknadno obukao u janjeću kožu. Neka se zna tko je bio ovdje, tko je sokolio napadače, četnike u daljnjem pohodu.