Majka Hrvoja Boguta objavila je emotivno pismo u kojem opisuje posjet sinu smještenom na zatvorenom psihijatrijskom odjelu na Ugljanu. Potresena uvjetima koje je ondje zatekla, tvrdi da takva ustanova nije primjereno mjesto za njezina sina te progovara o boli, nemoći i borbi za njegovo dostojanstvo. Njezina ispovijest, naslovljena „Put u pakao i nazad“, izazvala je snažne reakcije javnosti i ponovno otvorila pitanje skrbi za osobe s autizmom i drugim razvojnim teškoćama.

Pismo prenosimo u cijelosti.

Nakon 8 dana hospitalizacije na psih. zatvorenom odjelu na Ugljanu, odlazim u najavljenu posjetu mome sinu Hrvoju. Ushićena planiram, možda ćemo prošetati vani, ako dozvole istuširati ću ga, nosim par sitnica za igru rukama, plakate slova ,brojeva,boje, fotke njega i obitelji, dvije slikovnice,radio…Namjeravam ga posjećivati sva ova 3 dana, boraviti koliko mi dozvoli, zagrliti, utješiti ga, dati mu snage da izdrži. Od uzbuđenja i ne spavam, a bus kreće u 3ipo u zoru, pa nema smisla ljegati. U Zadru sam malo prije 13 h, žurim odmah na trajekt u luku, na otoku hvatam bus za bolnicu u 14h. Sve na knap u par minuta. Prolazimo predivnim mjestima uz more, vile, borovi, puno zelenila, na jednom djelu skrećemo u lijevo, vozimo se još par km.,pustoš, nigdje kuće ni naznake života, gusta borova šuma, zarasla grmljem. Molim vozača da mi kaže gdje trebam izaći. Nakon po ure dolazimo, ja s ruksakom i putnom bursom.

Ljubazna djevojka ponudi da idem s njom da ne lutam, upoznajemo se i ispada da je to med.sestra s odjela na kojemu je Hrvoje. U oko mi upadaju dvije lijepe žute zgrade, okolo veliki zapušteni park, klupice i stolovi, po koji čovjek za njima. Ubrzo dolazolimo do oronule prizemnice, ispred par ljudi, među njima moj Hrvoje.Sjedi i igra se iskidanim trakama robe, do njega mladić koji ga potiče, tehničar iz jutarnje. Obuzela me misao što ću sad, kud s putnom bursom, kad je vidi pomislit će da ide, moram izvaditi što je za njega, da ga ne zbunim i uzrujam.

Vidio me, skočio na noge, grlim ga, ljubim, osoblje predlaže da ostanemo vani i družimo se. Voljela bi ja to,ali Hrvoje me vodi za ruku unutra, mračnim dugim hodnikom, do dna gdje misli da su mu vrata od sobe,zbunjen i u grču, pa još jednom istim putem ,odškrinuta su vrata jedne sobe, ljudi leže, ne želim gledati ,obuzela me jeza, na suprotnoj strani hodnika, čovjek iza stakla lupa želeći izaći, kao u magli hodam, noge ne osjećam, u stomku ko da mi netko čupa utrobu. Iz oronule sobe izlaze sestra i tehničar i predlažu da sjednemo u ” salon” iz kojeg izlaze drugi bolesnici. Tu je par stolova i stolica, mali tv na zidu, podovi i zidovi derutni, hodnik ,vrata sve u očajnom stanju.

Kao da nisam u stvarnosti, nego nekom izgubljenom vremenu. Naravno, Hrvoje ni tu ne želi ostati, vodi me prema zaključanom izlazu, tu su dvije stolice i stolić. Na nagovor sestre pristaje tu sjesti, vadim mu i dajem što sam mu donijela, oko nas sve stariji pacijenti, neki bi mu mogli i djedovi biti. Prisebno pitaju tko sam, kako se zove, neki puše, neki samo gledaju. Nisu ni oni, kao ni moj sin zaslužili biti u ovakvim nehumanim uvjetima.

Potičem Hrvoja na igru, ali on stalno gleda u putnu bursu. Molim osoblje da mu to odnesu u sobu, gdje ja ne smijem, rekli su mi da ga ja ne mogu istuširati, ali da surađuje i da je miran. Ljubazni su i suosjećajni. Sestra je primjetila da su mu noge natekle, izmjerila mu tlak, opipala noge, pristupa ljudski, pokazuje prvo na sebi, Hrvoje joj sve dopušta. Tehničar kaže da ga bez problema okupa,ponekad izvede u vrt na sunce. U razgovoru se slažemo da on ovdje ne pripada i da ovo nije dobro za njega, osjećam pritisak u glavi i prsima ne mogu tu više izdržati ni sekunde. Blagosljivam svoga sina uljem svetim, ljubim i grlim, želim izaći, a on mi pokazuje rukom da se vratim i da ga još grlim. Ljubim ga i plačem i ne mogu gledati u njegove prestrašene oči, koje me pitaju…

Tješim ga budi jak, bit ćeš dobro Bog je stobom. Jedva sam se od jada, plačući ,vratila u Zadar. Shvatila sam da mu ovdje ne mogu pomoći, nego mu samo ranu produbljujem. Usput do prenoćišta, ulazim u crkvu, klanjanje pred Presvetim. Slomljena od boli, prvi put molim Gospodine, ako nije volja tvoja da ozdravi, uzmi ga sebi u kraljevstvo nebesko, da ne pati u boli i očaju, strahu, neizvjesnosti. Ne daj Bože niti jednoj majci da doživi slično.

Danas na odlasku, u busu dok pišem ovo vama svima koji ste me zvali i htjeli pitati, utješiti, a ja isključila mob. Jer snage nisam imala za razgovor. Vjerujem i znam, da Gospodin, ne daje nevinoj djeci svojoj, patnju i bol, već zli i opaki ljudi. Stoga, borit ću se za prava i dostojanstvo svoga sina, svom snagom svojom i svim srcem svojim. Isto kao što su se dragovoljci i branitelji, izborili protiv zla i nepravde 91., za domovinu Hrvatsku. Žalosno da doživljavaju ovakvu nepravdu nad svojom bolesnom djecom. Sretan Dan državnosti !