Međunarodni praznik rada, koji obilježavamo 1. svibnja svoje korijene vuče iz Chicaga 1886. godine kada su radnici izašli na ulice tražeći svoje osnovno pravo- osmosatno radno vrijeme.

Prosvjedi su pokrenuli globalni radnički pokret i postavili temelj pravima koje danas uzimamo zdravo za gotovo.

Kako Hrvatska dočekuje ovaj praznik? Dok tisuće mladih i obrazovanih odlaze iz Hrvatske trbuhom za kruhom, u potrazi za boljim uvjetima, uvozimo radnu snagu kako bismo popunili praznine na tržištu rada. Zemlja smo koja školuje svoje ljude, a ne uspijeva ih zadržati, pa je prisiljena tražiti rješenja izvana.

Sigurnost, stabilnost i osjećaj perspektive izostali su. Naše plaće ne prate troškove života, mnogi rade po dva posla kako bi održali bilo kakav standard. Rashodi su nam veliki, cijene hrane i ostalih osnovnih potrepština otišle su u nebo, a u takvom okruženju odlazak mladih nije hir nego posljedica.

Istovremeno, strani radnici koji dolaze u Hrvatsku rade poslove koje domaći ne mogu prihvatiti pod postojećim uvjetima. Oni postaju nevidljiv stup ekonomije, ali i svakodnevni podsjetnik na neravnotežu sustava. Strane radnike možemo vidjeti u građevini, turizmu, trgovini, dostavi, različitim uslugama i bez njih bi danas, očito mnogi sustavi jednostavno stali.

Paralelno s tim, mijenja se i naša svakodnevnica. Mijenja se jezik koji se čuje na ulicama, navike, pa čak i segmenti kulture i društvenih odnosa. U ponekim restoranima, butigama, u našem Gradu, morate govoriti engleski kako bi dobili ono što želite…. To je proces današnje migracije, ali se pitamo i koliko smo i možemo li kao društvo upravljati ovim promjenama? Nije problem u ljudima koji dolaze raditi i naći bolji život, problem je u našem sustavu koji gubi vlastite ljude i bez jasne strategije oslanja se na uvoz radne snage.

Pitanje koje se nameće jest: Tko će ostati, pod kojim uvjetima i kakvo društvo zapravo postajemo? U konačnici i za što radimo, kakva nas budućnost čeka i kad ćemo moći od našeg rada dostojanstveno živjeti u našoj zemlji?