Predstavljanje knjige “Povijest prve javne knjžice na hrvatskome tlu (1463.)” autora Stjepana Krasića

152

Stjepan Krasić,  Povijest prve javne knjižnice na hrvatskom tlu (1463.).

Knjižnica samostana  sv  Dominika u Dubrovniku u okviru humanističkih gibanja u XV. i XVI. stoljeću. 

Knjiga je uvijek bila najvjerniji pratilac čovjeka i njegovih nastojanja da svoje znanje i iskustvo sačuva za sebe i buduća pokoljenja. To mu je omogućavalo  ne samo da shvati sebe i svijet oko sebe, nego i pružalo moć.  „Znanje je moć“(F. Bacon).  U srednjem vijeku je ponajčešće bila na skupom pergamentu, nerijetko ukrašena skupocjenim ilustracijama i bogato uvezana  kako bi bila pokazatelj bogatstva i moći svojih vlasnika, a mnogo manje za čitanje i stjecanje novih spoznaja. Zato ne čudi da je bila rijetka, skupa i teško dostupna širim slojevima običnih smrtnika.  No i tome je prije ili kasnije morao doći kraj.

Knjiga vjerojatno nikada u svojoj dugoj povijesti u kraćem roku nije doživjela toliko transformacija kao u XV. i XVI. u Firenci, bogatom i važnom trgovačkom gradu u kojemu se  našlo više ljudi koji se nisu osjećali sretnima samo zato što su imali mnogo novca, pa su svoju sreću potražili u vrlini. Njihovo bogatstvo je pomoglo kulturi da se  nesmetano razmaše, a kultura je vlasnicima bogatstva  donosila slavu i rijetko viđen društveni ugled. Jedan takav ljubitelj knjige,  Cosimo de’ Medici, čelnik Firentinske republike,  stekao je svjetsku slavu time što  je od Michelozza Michelozzija, tada najboljeg, najtraženijega   arhitekta, za 37.000 zlatnih dukata naručio novi dominikanski samostan sv. Marka s velikom knjižnicom, snabdjevenom svim dostupnim djelima antičkih i srednjovjekovnih autora  u koju su svi ljubitelji knjige, po ugledu na nekadašnju aleksandrijsku knjižnicu,  trebali imati slobodan pristup. 

Potaknut Cosimovim primjerom, Domenico Malatesta Novello, feudalni gospodar grada Cesene, dao je 1454. sagraditi za sve stanovnike svoga grada jednu drugu sličnu, ali manju knjižnicu. 

Poslije toga za duže vrijeme nije se  našao tko bi, po primjeru na Firencu,  u jednu tako plemenitu stvar  uložio vlastiti novac znajući da  će samo drugi od toga imati koristi. Velika i bogata Venecija je, primjerice, ne shvaćajući što bi za njeno stanovništvo značila jedna takva ustanova, 1362. g. odbila prihvatiti veliku  knjižnicu znamenitog pjesnika F. Petrarke koja je trebala  služiti svima. Trebalo joj je više od  dva stoljeća da shvati pogrešku koju je učinila, pa se tek 1553. arhitektu Jacopu Sansovinu povjerila izradu njezina plana. Knjižnica je pod imenom sv. Marka evanđelista bila otvorena 1560.

U hrvatskim krajevima stvari su imali malo drukčiji tijek. Vijest o novom tipu knjižnice namijenjene cijelom stanovništvu s Apeninskog poluotoka brzo se proširila na istočnu jadransku obalu, osobito na Dubrovnik, grad trgovaca, zanatlija, obrtnika,i pomoraca i poslovnih ljudi kojima je pismenost bila „conditio sine qua non“. To je bio važan društveni razlog zbog čega je s Firencom održavao  dobre  političke, trgovačke i kulturne  odnose. Njegova otvorenost i poduzetnički duh urodili su zapaženim rezultatima, tako da je  u XV. st. bio u punom usponu svoje gospodarske moći i urbanog razvitka. Imao je sreću da su njegovu  tržnicu pohađali brojni poslovni ljudi iz balkanske unutrašnjosti, sredozemnih zemalja i Bliskog istoka. Imao je razloga s mnogo optimizma gledati u svoju budućnost, pa nije htio  zaostati za Firencom i drugim naprednim  gradovima Apeninskog poluotoka u kojima su humanistički nazori već donosili zapažen kulturni i društveni napredak.  

I u samostanu sv. Dominika se u to vrijeme  mnogo radilo i gradilo, poboljšavalo i uljepšavalo.  Novo vrijeme tražilo je nova rješenja i poboljšanja u vidu novih, većih i ljepših prostorija koje su omogućavale uspješnije obavljanje specifične djelatnosti njegovih članova koji su intelektualnom radu pridavali izuzetno visoko mjesto. Broj knjiga koji se u njihovu samostanu neprestano povećavao tražio je posjedovanje jedne veće i funkcionalnije knjižnice poput one sv. Marka u Firenci. Njezina gradnja  počela je oko 1463.  Udruženim naporima samostana i grada razmjerno je brzo napredovala, tako da je završena prije 1520. Bila je namijenjena – kako se čita u odluci vlade Dubrovačke republike od 23. travna 1501. – „na čast Božju, na ukras samostana, uslugu kako svih naših građana, tako i stranaca koji dolaze u naš grad“. Tako  je u Gradu pod Srđem  ugledala svjetlo dana  3.  po redoslijedu osnutka i 1.  izvan Italije javna knjižnica, koja je svojom otvorenošću  u priznanju prava svakom čovjeku na  knjigu, njenoj demokratizaciji,  prevladavanju srednjovjekovne feudalne zatvorenosti u sebe itd., napravila krupan civilizacijski iskorak, objavivši  tako ne samo na hrvatskim prostorima zoru novoga vijeka.    (Stjepan Krasić)

 

 

 

Komentari




Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *